Intervju s Arijanom Tkalčec koja je zbog korone već 5 mjeseci “zaglavljena” u Vijetnamu Intervju s Arijanom Tkalčec koja je zbog korone već 5 mjeseci “zaglavljena” u Vijetnamu
Pročitajte intervju s Arijanom Tkalčec koja je zbog korone već 5 mjeseci “zaglavljena” u Vijetnamu i ne misli se vraćati tako skoro u Hrvatsku,... Intervju s Arijanom Tkalčec koja je zbog korone već 5 mjeseci “zaglavljena” u Vijetnamu

Pročitajte intervju s Arijanom Tkalčec koja je zbog korone već 5 mjeseci “zaglavljena” u Vijetnamu i ne misli se vraćati tako skoro u Hrvatsku, a  i zašto bi ?
Dečko i ona našli se se za vrijeme pandemije u Vijetnamu i umjesto skupog povratka kući uz mnoštvo otkazanih letova, spavanja po aerodromima i sličnih problema odlučili su ostati u Vijetnamu te čekati da pandemija prođe. Doduše nisu očekivali da će toliko dugo potrajati no i dalje vjeruju da im je ovo bio odličan potez. Njihovu priču možete pročitati u nastavku

Za početak jedno kratko predstavljanje

Zovem se Arijana Tkalčec i dolazim iz malog sela u Podravini. Imam 24 godine i od malena sam sanjala i svima govorila kako ću putovati svijetom. Već tada sam razmišljala o odlasku iz Hrvatske, a kako sam odrastala, želja je postajala samo veća.
Moj dečko Matej Špan je iz Slovenije i ima 25 godina. Također kao i ja voli putovati i 2016. je išao na jednomjesečno solo putovanje po Indoneziji koje mu je samo povećalo želju da putuje čim više.
Upoznali smo se prije 2 godine i odmah smo kliknuli. Već od samog početka veze putujemo (i to doslovno od samog početka, tipa već nakon par dana poznanstva). Prvo su to bili mali izleti koji su trajali max 3 dana i iskoristili bi apsolutno svaku priliku da odemo nekud. Prošlo ljeto smo mjesec dana proveli i putujući u kombiju kojeg je Matej sam uredio da bude neka vrsta kampera. I evo nas sada već više od 5 mjeseci u Aziji i napokon možemo reći da putujemo full time.

 

An Bang Beach, jedna od dražih plaža koju smo posjetili


Kakav vam je bio plan puta i što ste od toga uspjeli realizirati prije nego se tu korona umiješala ?

Matej i ja odlučili smo napokon započeti s full time putovanjem krajem siječnja. To nam je bila želja od kad znamo za sebe, ali nikako da dođe taj pravi trenutak. Shvatili smo da on nikad ni neće doći tako da smo jednostavno odlučili kupiti karte i to je bilo to. Prvo je bio plan otići na 7 mjeseci jer smo se u rujnu morali vratiti nazad u Sloveniju zbog vjenčanja Matejevog brata. No, nakon toga, plan je bio ponovno se vratiti u Aziju koja nam je beskrajno draga.

U tih 7 mjeseci trebali smo posjetiti 5 država: Indonezija (Bali i Istočna Java), Vijetnam, Kambodža, Laos i Mijanmar. S obzirom da oboje radimo online, odlučili smo da ćemo u svakoj državi provesti što duže vremena kako bi imali vremena i za istraživanje i posao. A i draži nam je taj sporiji način putovanja jer tako možemo bolje upoznati kulturu i ljude koje sretnemo putem. Zato smo odlučili da ćemo u svakoj državi biti po mjesec dana, osim u Vijetnamu gdje smo uzeli tromjesečnu vizu (sva sreća da jesmo jer bi inače već sada bili u problemima).

Prije nego je corona zavladala cijelim svijetom, proveli smo mjesec dana na Baliju. Tu nismo previše istraživali jer smo oboje već ranije posjetili Bali, ali cilj nam je bio naviknuti se na ovaj potpuno novi nomadski lifestyle. Ali smo zato posjetili Nusu Penidu koju ja nisam uspjela posjetiti prvi put kad sam bila na Baliju. Nakon toga stigli smo u Vijetnam i imali smo 2 tjedna bezbrižnog istraživanja prije nego su krenuli problemi. Posjetili smo Mekong deltu, Ho Chi Minh City i Mui Ne. Kad smo došli do Dalata, korona je već postala ozbiljan problem i u Vijetnamu.

Ovo je bilo prije ulaska u Ratni muzej u HCMC početkom ožujka. Tu smo se još i ja i gospodin s fotografije smijali mjerenju temperature jer corona još nije bila nikakav problem van Kine


Kad ste vidjeli da situacija postaje ozbiljnija jeste li imali nekih opcija za povratak kući ? Jesu li vas kontaktirali iz hrvatske ambasade? 

Odmah na početku krize, prije nego su coronu proglasili pandemijom, još su postojali letovi za povratak doma, ali su se u velikom broju počeli otkazivati, ljudi su ostajali zaglavljeni na aerodromima, pravila su se mjenjala iz sata u sat, najviše zaraženih bilo je upravo na letovima. I zato smo nakon dugog razmišljanja, dugih razgovora s obitelji i kolegama u istoj situaciji, odlučili da je sigurnije ostati u Vijetnamu.

Iz ambasade nas nije kontaktirao nitko. Niti mene iz hrvatske, niti Mateja iz Slovenije. No, nismo čuli nikakve dobre informacije oko toga kako naše ambasade riješavaju problem ljudi koji su ostali zaglavljeni, tako da se iskreno nismo ni trudili nikoga kontaktirati.




Kakva je bila situacija u Vijetnamu na početku pandemije kad su se skoro sve države zatvorile i uvele karantene  ?

Karantena je trajala 22 dana. U to vrijeme sve turističke atrakcije bile su zatvorene. Mi smo u zadnji tren došli do Da Nanga, grada koji smo odabrali kao mjesto gdje želimo „zaglaviti“. Da Nang je inače poznat kao nomadski grad pa smo znali da ćemo tu imati sve što nam treba. Dan nakon što smo došli, smještajima je bilo zabranjeno uzimati nove goste. Na taj način vlada je htjela spriječiti nepotrebno kretanje ljudi. Znači bilo je slično kao i u Hrvatskoj, kretanje između regija je bilo ograničeno. Mi smo imali sreće da se nismo previše kretali u 2 tjedna prije dolaska u Da Nang, pa smo uspjeli iznajmiti kuću bez nekih većih problema. No, nismo imali vremena da budemo previše izbirljivi ili tražimo i biramo što nam se najviše sviđa. Mislim da smo tu imali na kraju više sreće nego pameti. Uz to, svi koji su ušli u Vijetnam početkom ožujka trebali su u obaveznu karantenu. I tu nam se posrećilo jer smo mi ušli krajem veljače.

U vrijeme karantene mi smo bili uglavnom cijelo vrijeme unutra. U shopping za namirnice išli smo jednom tjedno i tu su postojala posebna pravila. Auto taxi prijevoz bio je zabranjen, jedino su taxi skuteri imali dopuštenje za rad. U Da Nangu je čak bila ukinuta i dostava hrane putem Grab aplikacije koja je najpoznatija za dostavu (i to samo u Da Nangu u cijelom Vijetnamu).Maske su bile obavezne, mjerenje temperature, dezinfekcija ruku nekoliko puta (u većim trgovačkim centrima), obilježeni razmaci između ljudi, radnici su imali posebne zaštitne maske i bili su odvojeni pregradama od kupaca. Javne plaže bile su zatvorene. Preko dana nismo izlazili van jer je bilo previše policajaca i patrola koji su nadzirali područje i previše pravila kojih se trebalo pridržavati. To nam je bilo više stresno nego da ostanemo unutra i idemo van nakon 11 navečer kad nema nikoga i možemo na plažu. U blizini plaže su puštali audio poruke s uputama što se smije, a što ne. Upute su bile i na engleskom i vijetnamskom jeziku. Plakati s uputama su također bili na svakom koraku, a postojale su i kazne za one koji prekrše pravila (no nemam informaciju o tome koliko su se primjenjivale).

Ukratko, sve je bilo zatvoreno osim onih osnovnih radnji koje su morale raditi (trgovine prehranom, apoteke i slično).

Kao stranci morali smo popuniti i posebne forme s nekim osnovnim podacima: gdje smo bili u posljednjih 14 dana, jesmo li bili u kontaktu sa životinjama (na farmama ili tržnicama), jesmo li imali neke simptome i slično. Morali smo dati broj mobitela i adresu na kojoj ostajemo te skinuti aplikaciju na mobitel na kojoj smo morali ažurirati podatke u slučaju da dođe do nekih promjena. Na aplikaciji je bio i naš osobni QR kod sa svim tim podacima koje smo morali imati uvijek sa sobom. Mislim da je to bila dobra stvar jer ako bi se što desilo, oni bi tako mogli brzo reagirati.

Moram priznati kako su se Vijetnamci uglavnom pridržavali pravila, bar ovaj dio koji smo mi vidjeli.

 


Kad su vas pitali jeste li imali simptome koji je bio odgovor 😀   ?

Mi nismo imali nikakvih problema ni simptoma, ali moram priznati da smo se u trenutku one najveće panike i mi malo uspaničili pa smo za svaki slučaj kupili termometar. Nismo ga puno koristili, ali nam je pomogao da se osjećamo bolje. 😀

Pretpostavljam da se u vrijeme najgore krize nije baš moglo putovati po državi i obilaziti klasična turistička mjesta, pa nam recite kako ste provodili vrijeme u lockdownu ? Jeste li uopće uspjeli vidjeti Vijetnam iako ste tamo već mjesecima ? 

Mi gotovo 3 mjeseca nismo uopće putovali po državi. Prije karantene smo bili u Dalatu i Nha Trangu koje nismo ni vidjeli jer smo imali najstresnije razdoblje kada smo trebali odlučiti o idućim koracima. Nakon karantene ostali smo još mjesec dana u Da Nangu samo da budemo sigurni da je situacija sigurna za nas i ljude oko nas. Sada smo počeli putovati, ali isto idemo polako. Bili smo u Hoi Anu u kojem smo proveli 2 tjedna jer smo imali cijeli grad za sebe (teško za povjerovati svima koji su posjetili ovaj grad), bili smo u Hue, posjetili smo My Son Temple i Mural Village. Preskočili smo onaj dio od Hue do Ninh Binha jer smo htjeli uhvatiti sezonu lotusa ovdje. Iduća stanica je Hanoi, a dalje ćemo vidjeti.

Od najdražih mjesta izdvojila bih Hoi An i An Bang Beach (imali smo ih doslovno samo za sebe), Van Long Nature Park u Ninh Binhu gdje smo uspjeli vidjeti rijetku i ugroženu vrstu majmuna (i to čak dva puta, iako ih je inače jako teško vidjeti), i područje oko Tam Kya koji je imao predivnu prirodu i žao mi je da nismo mogli malo više vremena provesti tamo. Imamo još jako puno toga za vidjeti tako da ću pravi popis moći dati tek malo kasnije.

 

Hoi An

 

U karanteni smo većinom radili, malo vježbali, odmarali i slično. Ja sam to vrijeme iskoristila da se priključim na čim više besplatnih courses oko SEO-a, social media, fotografije i editiranja i slično. Stvarno je bilo jako kvalitetnih predavanja, tako da sam u vrijeme karantene bila kao da sam opet u školi. I nije mi žao jer je ovo bila prilika koja se ne propušta.


Dvoje mojih poznanika (koji nisu skupa putovali niti se međusobno znaju) su se kao i vi našli u Vijetnamu krajem veljače no oni su imali prilično negativna iskustva te su u oba slučaja prijevremeno pobjegli iz Vijetnama.  Pojavom virusa Vijetnamci su se počeli bojati stranaca te im tako nitko nije dopustio da uđu u restoran ili bar nego su ih već na ulazu tjerali jer su stranci. Hoteli ih također nisu htjeli primiti samo zato jer su stranci. Oboje vole Vijetnam i već su prije bili tamo tako da to ne predstavlja uobičajenu sliku Vijetnama nego eto neki strah od nepoznatog. 

Jeste li i vi imali takvih nekih negativnih iskustva u početku Covid krize ?

Mi osobno nismo imali toliko problema. Mislim da je puno ovisilo i gdje se u tom trenutku nalaziš. Čini mi se da su ljudi na sjeveru imali puno više problema (bar kako sam čula po pričama). U Dalatu nam se dogodilo da nas nisu pustili u jedan lokalni restoran. Došli smo ispred i krenuli parkirati skuter, ali ljudi u restoranu su mahali rukama i vikali „No,no“. Tako da smo se okrenuli i otišli. To je bilo u najgore vrijeme, kad su slučajevi u Vijetnamu najednom počeli rasti. Nakon tog smo se mi na neki način zatvorili unutra i nismo previše izlazili. Ne zbog ovog događaja, već i zbog činjenice da je došlo vrijeme da donesemo najtežu odluku dosad: ostati ovdje ili ići doma.

Uz ovo smo još doživjeli da su lokalci stavljali maske kad bi mi došli negdje ili prolazili i da je jedan lokalac bio šokiran činjenicom da smo u istom kupeu kao i on u vlaku. U početku je provjeravao naše karte da vidi je li to greška, ali kad je shvatio da nije, nije radio nikakve dodatne probleme. Zato smo iz poštovanja nosili masku punih 10 sati vožnje. I to je bilo to. Na sreću, ništa gore od ovog nismo doživjeli.

Iako moram priznati da ih u neku ruku i shvaćam. Ipak su novi slučajevi došli iz inozemstva. Nije bilo ugodno, ali je itekako bilo očekivano. Isto su i naši tretirali Kineze, tako da…

Još moram spomenuti situaciju kad smo došli na željezničku stanicu u Da Nangu. Dočekalo nas je nekoliko ljudi u plavim odijelima u pratnji policije. Svima su mjerili temperaturu i pregledavali dokumente. Mi kao jedini stranci smo pozvani na stranu da ispunimo neke posebne formulare s našim informacijama. Cijelo to vrijeme svi su bili jako ljubazni prema nama, odgovarali na naša pitanja i sve nam objasnili. Moram priznati da kad sam ih vidjela da nas čekaju, bilo me je jako strah zbog raznih priča koje sam čula, ali na kraju je ispalo jedno stvarno pozitivno iskustvo.

 




Kakvo je trenutno stanje s koronom i općenito sa životom ?

Trenutno je u Vijetnamu situacija odlična! Posljednjih 80 dana nije bilo niti jednog slučaja. Trenutno je aktivnih 15 slučajeva i većina su ljudi koji su se vratili u državu. No, oni su odmah stavljeni u karantenu pa nema opasnosti od daljnjeg širenja. Granice su i dalje zatvorene i nema nikakve informacije oko toga kad će se otvoriti. S obzirom da je situacija sada super, maske više nisu obavezne, no mnogi lokalci ih i dalje nose. Njima je to normalno jer ih ionako nose zbog zagađenosti, tako da kad su stupile mjere obaveznog nošenja maski, oni su već bili spremni.

Sada je sve otvoreno osim nekih malih lokalnih restorana po selima ili onih koji su specijalizirani za western hranu (posebno u manjim mjestima). Njima se ne isplati raditi sada jer nema stranih turista koji bi inače dolazili tamo. Ista je stvar i sa nekim smještajima poput velikih hotela ili resorta. No, osim toga sve je otvoreno i maske više nisu obavezne.


Kako ste se naviknuli na totalno drugačiji svijet jer Vijetnam i Hrvatska su totalno različiti ?

Općenito jako volimo Aziju i sviđa nam se puno više od Europe tako da nam nije bio problem naviknuti se na život ovdje. Ljudi nam se čine otvoreniji i ljubazniji nego Europljani, a i nama su zanimljiviji baš zato jer su skroz drugačije kulture od nas. U Da Nangu smo proveli 2,5 mjeseca i malo nam je falilo da smo ostali tamo jer smo već stekli i prijatelje i skroz se naviknuli na život tamo.


S obzirom na ljubav prema Aziji onda prilagodba na vijetnamsku kuhinju nije bila teška?

Na prvu nam se hrana nije uopće svidjela. Bili smo na jugu i meni je sve bilo bezukusno i nisam mogla podnijet da je sve živo u obliku juha. No, kad smo došli do centralnog dijela, zaljubili smo se u hranu i te njihove juhice su nam postale jedno od najdražih jela (uz banh xeo!). Često jedemo u malim lokalnim an chay (vegeterijanskim) restoranima. Matej je vegan pa zato biramo takve restorane kojih u Vijetnamu ima svugdje. Hrana im je odlična, s puno izbora i velikim porcijama, a smiješnim cijenama. Maksimalno plaćamo 2 eura po osobi za takvu hranu.


Famozna vijetnamska kava ?

Sram me priznati da vijetnamsku kavu još nismo probali. Ja inače ne pijem kavu, ali definitivno mislim probati. Samo još nije došao taj trenutak 😀 Ali zato smo probali njihov poznati durian napitak za koji još nisam sigurna sviđa li mi se ili ne. No, nije toliko odvratno kao što sam očekivala. 😀

Durian dessert


Kako vam ide s vijetnamskim jezikom ?

Naš plan je naučiti ponešto jezika od svake države koju posjetimo, ali s vijetnamskim baš imamo problema. S obzirom da je tonalni jezik, jako ga je teško tako lako naučiti. Naučiš neku riječ, ali vrlo lako kažeš nešto sasvim deseto samo zato jer nisi upotrijebio pravi ton (kojih btw ima 6!). Tako da znamo ono najosnovnije: bok, hvala i vegeterijanac.


Nabroji neke WTF momente koje ste do sada doživjeli u Vijetnamu.

Ono što mi nikako ne ide u glavu je zašto ljudi ovdje rađe spavaju na podu ili drvenim stolicama umjesto mekanog kauča kojeg imaju u sobi! Znam da vole tvrde madrace i da su naučeni tako spavati (što ja nikako ne mogu podnijeti jer umirem nakon jedne noći na takvom krevetu. Izležavanje u tom slučaju nikad nije opcija. 😀 ), ali zašto? 😀

Druga stvar, jako nas je iznenadilo vidjeti koliko ti ljudi vježbaju i koliko su aktivni (posebno stariji). Pošto izlazimo za izlazak sunca (znači između 4 i 5 ujutro), uvijek vidimo pune ulice, vanjske teretane i parkove ljudi koji vježbaju. Od svakakvog razgibavanja do plesova, badmintona, aerobika i skupnih vježba do borilačkih vještina i slično. Svi su u boljoj formi od nas. 😀

I ono najdraže, izreke „Same, same“ i „same same, but different“ je nešto što svaki Vijetnamac zna i najlakši je način komuniciranja s njima (ovisno o čemu se radi, naravno). Na prvu nam je bilo totalno glupo, ali sad smo i mi počeli to koristiti jer ti olakša život. 😀

 

Koje su prednosti Vijetnama u usporedbi s Hrvatskom i obrnuto?

Uff, ovo je malo teško. Ali ono što mi se jako sviđa u Vijetnamu jest da ima veliki broj restorana koji su primjereni za različite skupine ljudi, od onih jako jeftinih street restorana do onih skroz fancy. To mi je super jer možeš jesti jako jeftino, a dobro. Zato nije neuobičajeno vidjeti jako puno lokalaca svih klasa da jedu vani svaki dan. Kod nas ne možeš baš tako lako jesti vani jer je dosta skupo i većina restorana je u istom cjenovnom rangu. Znam da kad sam bila na faksu, da sam jako rijetko išla jest vani jer si jednostavno nisam mogla priuštiti (niti htjela dati toliko novca za ručak vani). Plus, porcije su ogromne! Kod nas većinom nisu toliko darežljivi (čast iznimkama).

Pošto je Matej vegan, tu isto ima puno više veganskih opcija (zbog njihovih budista) i imaju normalnu hranu koja ne sadrži meso. A kod nas se veganska hrana smatra nekom fancy hranom i zato ima toliko malo izbora u usporedbi s Azijom, iako uopće nije teško nešto napraviti na veganski način.

Iduće, sviđa mi se što je javni prijevoz ovdje jeftin i ima puno više opcija. Plus, jako volim njihove sleeping buseve i vlakove.

Ono što mi je bolje u Hrvatskoj je mogućnost plaćanja karticom svugdje! Ovdje je to moguće samo u trgovinama i eventualno nekim smještajima.

U Hrvatskoj mi se više sviđa situacija oko parkinga. Sve je lijepo organizirano i znaš cijene. Ovdje si neki lokalci sjednu ispred neke turističke atrakcije i pretvaraju se da posjeduju lokaciju. Sve bi bilo ok da ne uzimaju tolko novaca za to. Na nekim lokacijama su stvarno ludi. Iako se na prvu 1 euro ne čini puno za parking (iako je za vijetnamski standard to jako puno), ako računate koliko ljudi dođe na tu lokaciju skuterima. Ta osoba koja je samo odlučila sjediti tu taj dan zaradi na sat više nego vi, 100%. Tako da to me užasno živcira i pokušavamo se boriti protiv toga. Posebno jer mi svaki dan idemo nekud.

I to je to čega se mogu sjetiti na prvu. 😀

 

Kad smo se već uhvatili domovine fali li vam uopće Hrvatska sada kad ste već skoro pola godine na putu ? 

Ne fali nam. Ovdje imamo sve što nam treba i standard života nam je bolji nego bi bio u Hrvatskoj. Sa svojima se čujemo redovito putem video poziva i to je to. Jedino što mi malo fali je sarma. 😀

 

Što planirate napraviti jednom kad se stanje normalizira tj otvore granice okolnih država ? Hoćete li nastaviti prvotno planirani itinerar ili ostati u Vijetnamu ?

Vize nam vrijede do kraja kolovoza i plan nam je produžiti ih na još 2 mjeseca ako to bude moguće. Trebali bi imati pravo na još jedno produženje, ali od 1.7. su ukinute vize od 3 mjeseca tako da možemo uzeti maksimalno 2, iako taj dio još treba istražiti. Nismo uspjeli vidjeti sve što smo htjeli u Vijetnamu i još smo uz to usporili putovanje jer nema razloga za žurbu zbog same neizvjesnosti situacije. Tako smo primjerice proveli 2 tjedna u Hoi Anu i 2 u Ninh Binhu (ulazimo u treći tjedan), mjestima gdje ljudi inače provedu 2-3 dana. Zbog cijele lude situacije u kojem se svijet sada nalazi, odlučili smo da nema smisla žuriti tako da živimo iz dana u dan i nemamo neki poseban plan. Spontano putovanje je sada puno lakše jer nema baš turista tako da možemo bez problema produživati smještaje kako nam se prohtje.

Ne znamo što ćemo nakon Vijetnama, ali znamo da nam nije u planu vraćati se u Hrvatsku. Osim ako nam to bude baš zadnja i jedina opcija.



 

Najvažnije pitanje u Hrvata glasi “Od kud vam pare?” iliti kako financirate svoja putovanja s obzirom da su dugotrajna, a ne klasicni 14 dana odmori ?  

Sami financiramo svoja putovanja i ne, nismo bogati pa da sad putujemo i samo uživamo. To je ono što ljudi kod nas još uvijek ne razumiju. U današnje vrijeme postoji toliko platforma preko kojih možeš naći poslove za koje ti treba samo laptop i internet. I to je upravo ono što mi radimo. Matej je programer. Ja sam prošle godine završila 5 godina novinarstva i samim time sam kvalificirana za različite vrste poslova koje je moguće naći upravo online. A i budimo realni, danas se jako puno toga može naučiti i u hodu.

Sada smo se još k svemu tome bacili da izgradimo nešto svoje. Ja sam od malena sanjala o tome da imam svoj dokumentarac. Prva inspiracija bio mi je Goran Milić i njegove emisije. Iako možda neću imati dokumentarac u tom klasičnom obliku, jako mi se sviđa ovaj put kojim smo mi sad krenuli. Odabrali smo ime Shipped Away i putem društvenih mreža dijelimo svoje avanture s putovanja. Napravili smo i web i plan je uskoro početi objavljivati blogove koji će ljudima biti korisni za planiranje vlastitih putovanja. Sve to je još u počecima, ali volimo raditi na tome.

Tako da ne, ovo nije samo godišnji odmor kako neki ljudi to nazivaju. Ovo je način života i moram priznati da je puno teže nego što sam mislila, ali se definitivno isplati.

Remote radno mjesto

 

Koliki je trošak i kvaliteta života u Vijetnamu uspoređujući s Hrvatskom?

Jugoistočna Azija je općenito puno jeftinija od nekih drugih dijelova svijeta, uključujući i Hrvatsku. Zato većina ljudi i počne svoj put ovdje jer je financijski jednostavnije. Mislim da u Hrvatskoj nebi mogli toliko lako preživjeti, dok nam je ovdje standard života puno bolji i kvalitetniji. Ostajemo u dobrim smještajima koji su od 10-15 eura na noć za 2 osobe (u manjim mjestima to često uključuje i besplatan doručak, a nekad čak i bazen). Velika porcija hrane je max 2 eura po osobi, i to je već bliže onom malo skupljem kraju. 😀 Unajmljujemo skuter kojim se vozimo doslovno svuda. Javni prijevoz je poprilično jeftin ako uspoređujemo s onim u Hrvatskoj i postoje razne opcije (od vlaka, aviona, busa do privatnog prijevoza). Samo radi usporedbe, vlak Đurđevac – Zagreb je otprilike iste udaljenosti kao i Da Nang – Hue u Vijetnamu (oko 100 km oboje). Za Đurđevac – Zagreb standardna karta je nekih 80-90 kuna po osobi. Ovdje je oko 33 kune. Bus je još jeftiniji od tog. Uz to, ovdje jedemo jako puno voća i povrća koje je relativno jeftino u trgovinama. Kod nas je to već luksuz. Tako da nam je trenutno život ovdje bolji.

 

Koje savjete bi dali nekome tko prvi put ide za Vietnam ? Nešto što ne piše na svakom “Things to do in Vetnam” blogu nego ste to saznali na licu mjesta.

Prva stvar koja je nas šokirala su tvrdi kreveti. Vijetnamci (kao i dosta Azijata ako se ne varam) inače spavaju na tvrdim madracima ili bilo kakvim tvrdim površinama. Čak smo ih vidjeli da rađe spavaju na podu, drvenim stolicama i slično, umjesto na kauču iako ga imaju. Mi na to nikako nismo naviknuti i prvi put kad smo legli na takav krevet, bili smo mrtvi idućih nekoliko dana. I kad kažem tvrdi madrac, onda je stvarno tvrdi, kao da spavaš na kamenu (bez preuveličavanja). Od tada uvijek pitamo iznajmljivače preko poruke ako imaju tvrd ili mekan madrac i tek onda rezerviramo (posebno u manjim mjestima).

Ljudi u Vijetnamu jako puno bulje! Kod nas se to smatra nekulturnim i od malena nas uče da ne smiješ pokazivati prstom na nekoga ili buljiti. U Vijetnamu to nije nikakav problem i svi će buljiti u vas. Doslovno će vas pogledati od glave do pete i neće odvratiti pogled čak i ako vi počnete buljiti u njih. Probajte se čim prije naviknuti na to i bit će ok. Mi im se inače nasmiješimo ili mahnemo, mislim da je tako najlakše. 😀

Kad smo već kod toga, često ćete primijetiti i da vas snimaju. Nekad nije najugodnije, ali i na to reagiramo nekim pozdravom jer ih tada totalno iznenadimo i nekad nisu sigurni kako reagirati na to.

Ljudi ovdje su najčešće jako dragi i ljubazni i stvarno će ti pokušati pomoći na bilo kakve načine. No, moram priznati da njihove turiste (one elitne ili kako god da ih već nazovem) ne volimo niti malo. Sad kad nema drugih turista imali smo jako puno doticaja s njima i mogu iskreno reći da su najčešće bezobrazni, bez imalo poštovanja prema drugima ili okolišu u kojem se nalaze. Tako da njih pokušajte zaobići.

Parking će vam uvijek probati naplatiti više nego što je. I pri tome ne mislim više od lokalne cijene, nego više od standardne cijene koju inače plaćaju stranci. U većini gradova parking je 5 000 donga, a u nekim manjim mjestima 10. Raspitajte se o cijeni s domaćinom i na kraju gdje god idete držite se te cijene i ne pristajte na više. Ako im pokažete da znate, pustit će vas. Znam da se možda ne čini ko velika razlika, ali kad putuješ na duže vrijeme, malo po malo se nakupi. Isto vrijedi i za lokalne trgovine u malim mjestima gdje najčešće nemaju izložene cijene. Bitno je da znate kolika je okvirna cijena i nedate im da na vama zarade duplo.

U nekim restoranima gdje postoje engleski i vijetnamski meni, rađe uzmite onaj vijetnamski i koristite Google Translate jer su cijene često jeftinije.

Uvijek sve cijene dogovorite prije i duplo provjerite da i vi i oni govorite o istom iznosu. Mi smo se opekli jednom pa sad malo više vremena posvećujemo tome. Posebno ako je riječ o ljudima koji ne govore engleski.

I naravno, Google Translate je ovdje najbolji prijatelj. Preporučam opciju govora više nego pisanja jer smo primijetili da puno bolje prevodi tada, a i u manjim mjestima stariji ljudi često ne znaju ili ne vide pročitati/napisati nešto.

 


Za kraj napiši neku anegdotu iz Vijetnama.

Ono što mi je još zanimljivo spomenuti jest da su vijetnamski mediji pronašli jedan moj članak koji sam napisala za jedan hrvatski portal ali na engleskom jeziku. Nakon tog je jako puno medija podijelilo taj članak i počeli su mi se javljati Vijetnamci koji su mi poželjeli sreću i dobrodošlicu u državu ili se čak i ispričavali za te male incidente koje smo imali za vrijeme najveće krize. To se zapravo dogodilo u 2 navrata. Prvi put je bilo nakon završetka karantene i drugi put prije nego što smo produžili vizu. To drugi put je bila pomalo smiješna situacija. Išli smo u Hoi An gdje smo predali zahtjev za vizu i odmah nakon toga mi je stigla poruka u inbox od jednog Vijetnamca koji mi je poslao samo „Vidio sam te u novinama danas. Sretno.“ Nije mi bilo svejedno i već smo pomislili ono najgore jer je bilo teško shvatiti u kojem tonu je poruka poslana. Odmah smo negdje sjeli i potražili moje ime na Google-u i našli iste članke koji su opet počeli kružiti vijetnamskim medijima. Samo ovaj put s dodatkom mog tweeta koji sam napisala dan ranije (nešto u stilu kako smo tu već 3 mjeseca i da ćemo ostati još toliko te da smo baš sretni što smo ovdje). Mislim da ih je to i potaknulo da opet napišu članak, a čak sam napravila i jedan intervju za njih. 😀

Druga zanimljiva stvar koju želim spomenuti je da sam napravila TikTok na kojem bi random objavljivala neke videe iz Vijetnama. Jedan dan stavila sam samo nekoliko klipova nas kako jedemo banh mi (njihov famozni sendvič) i evo taj video je i sada trending i ima preko 225 000 pregleda. 😀 I od tada me jako puno Vijetnamaca počelo pratiti i sada ih je preko 4300. Tako da tko god ovo čita, slobodno me zapratite da dobijem i malo druge publike. 😀

Bilo bi to sve od  Arijane i Matije koji svoju vijetnamsku korona avanturu nastavljaju i dalje, a vi ih možete pratiti na sljedećim linkovima

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Your email address will not be published. Required fields are marked *