Putoholičarske (ne)zgode Karla u Bangkoku

Piše: Karlo Tomašković

Svi mi na putovanjima doživimo razne (ne)zgode no ovo je priča o jednoj roller coaster vožnji kroz kaotični Bangkok na dan povratka u Hrvatsku.

Došao sam u Bangkok 26.4 oko 16h nakon 8h vožnje busom. Od toga momenta totalno sam se isključio sa svega (internet i društvene mreže) i posvetio se Bangkoku. Jedini razlog je što ga prvi puta nisam doživio na pravi način (jer sam slušao glupe ljude, kako je tamo opasno, kako ću se otrovati, kako će me netko ubiti tamo) ali ok, moja greska 🙋‍♂️. Tri dana zeščega partijanja, istraživanja nekog totalno drugačijeg Bangkoka za mene je bilo savršeno.

29.4 sam imao let za nazad kući sa Qatar Airways kompanijom. Taj dan sam također savršeno proveo, odveo frendicu na ručak jer ipak je moj zadnji dan na Tajlandu. Došlo je 16h i bilo je vrijeme za polazak prema aerodromu. Došao taksist po mene u 16:08 i od tada počinje noćna mora za mene.

Rezervirao sam taksi samo do Airport link stanice Makkasan koja je bila udaljena mozda 25min lagane vožnje sa taksijem, ali čim smo mi izašli na glavnu cestu gužva, milijun auta stoji i samo stoji. Nikud se ne pomiču , prošlo je već 17h, a mi i dalje stojimo, nismo ni 2km napravili, moju nervozu on pokušava smiriti razgovorom. Razgovarali smo o svemu, ali ja i dalje mira nisam imao jer ipak imam let za 4h. Došlo je već i 18h, i nervoza postaje sve jača jer ipak ne želis zakasniti na avion . Kaže lik da su takve gužve normalne preko vikenda, ali za ponedjeljak nikako.

U 18:10 smo još uvijek bili 4km od stanice. Tog trenutka odlučujem ga napustiti i krenuti sa taxi skuterom prema aerodromu sa svim svojim stvarima. Nalazim vozača jako brzo i kaze lik 500 bahta (100kn). Kažem ja: ok, može, nemaš frke, samo me vozi na jebeni aerodrom.
Krenuli u 18:25 sa neke avenije, moj veliki ruksak kod njega naprijed, ja svoj mali držim na leđima i vrećica sa poklonima u ruci.

Prošlo 19h, a mi još ni blizu aerodroma, vozač skutera doslovno ulazi u riskantne dijelove između auta, a moje noge dodiruju svaki auto. Na svakih 2km stajemo i onda slijedi voznja od 20km/h ili stajanje od 10min.
U 19:30 na 15km do aerodroma ali gužva se nije smanjila. Došlo 20:00 mi na 2km od aerodroma, check in se zatvara u 20:05 . Već mi je tu bilo jasno da neću stići, ali idemo probati.

20:13 Karlo je na aerodromu, ali check in je zatvoren! Dolazim na šalter Qatar Airways-a, teta provjeri pasoš i kaže da sam zakasnio na let, check in zatvoren.
Odmah me šalje do njihovog ureda. Dolazim na 6.kat velikog aerodroma, gore preko 150 ljudi sa istim problemom (većina radi prometa zakasnila) čovjek od 60+plus godina pokraj mene plaće sve u 16, zakasnio na isti avion kao i ja. Ljubazna teta u uredu brzo provjerava sve moguće opcije, a ja vidno zivčan, i ljutit na samog sebe.

Nakon 10min tražnja ponudila mi je opciju odmah za 5h ali kad mi je rekla cijena moj tlak je samo još vise skočio. Cijena je bila 1500 eura. Druga opcija je bila tek 03.05, ali cijena i dalje premašuje granicu 1100e !! Kada sam je pitao zašto su tako visoke cijene, kaže da su do 9.5 svi njihovi letovi iz Bangkoka 85% popunjeni. Glatko sam odbio i otišao te sjedio sam nekih sat vremena na aerodromu trazeći neku najjeftiniju opciju za doći do Zagreba, ali svaka opcija je bila iznad 800eura. Vratio sam se u nekakav hostel umoran, razočaran i ljutit na samoga sebe s nadom da ću sutra naći nešto povoljnije.

Nakon neplaniranog dodatnog vremena u Bangkoku rezervirao sam kartu 48h prije leta. Cijena je bila najniža moguća u tom trenutku tj. manje me je koštalo mjesec dana u Tajlandu od tog leta, ali ok morao sam kući. Stigao sam u Dubai oko 14:30h, ostavio backpack na čuvanje i zaputio se u grad te proveo cijelo poslijepodne i večer u gradu. Došao natrag na aerodrom iza 02h u noći, čak sam pronašao i mjesto za istuširati (kao da sam već tu znao što slijedi). Nakon toga pronašao sam klupicu gdje sam barem nakratko uspio zaspati, i oko 6h zaputio sam se prema gateu. Ljubazna teta dočekala me je sa velikim osmjehom, no nakon toga jedno vrijeme uslijedila je ozbiljna faca. Već sam pomislio “pa što je ovog puta?” zašto je moja putovnica tako dugo kod tebe. I tako nakon 5min stajanja odlučim pitati “is everything ok?” Kaže ona sa smiješkom “Yes yes, everything is perfect.”

Minutu nakon toga daje mi boarding pass, ali novi (u prvom momentu nisam obraćao pozornost na to jer mislio sam da su mi samo sjedalo promijenili). Gledam kartu i istovremenu gledam u tetu na šalteru. Pitam zbunjeno “Business stvarno?? Zasto?” Ništa mi nije bilo jasno jer znam da sam rezervirao ekonomsku klasu.U tom trenutku nisam znao da li bi plakao ili vrištao od sreće. Odlazim od tete zahvalan joj do neba za to. Sjedim ispred ulaza i čekam da prozovu First i Business class-u pošto oni imaju prioritet ispred ekonomske klase. Stojim u redu za ulazak u avion gdje hrpetina ljudi gleda u mene, a ja onako sa svim ruksacima (backpacker) ulazim u Business classu.

Dođem do aviona, a unutra me dočekuje stjuardesa, odvela me do mog mjesta gdje sam 2 minute gledao svoje mjesto i opet nisam znao jel bi plakao ili skakao od sreće. Fino se smjestio, i prije samog polijetanja stjuardesa donosi šampanjac. Pošto je sve to dugo trajalo, uspio sam nekako i zaspati tako da polijetanje nisam ni vidio.
Odmah nakon polijetanja stjuardesa me probudila i upitala me što želim za doručak? Naručio sam jaja “Benedikt” i stiglo je do mene za 20min vruće i savršeno posluženo te jogurt, voće i maslac sa strane. Za vrijeme leta pogledao sam 2 filma na savršenom velikom ekranu, prostora za noge ima više nego dovoljno, no meni je ipak najbolja stvar što spavaš kao beba. Prvobitni položaj jest kao sjedalo, ali u roku 30 sekundi postaje krevet i tako možete 3h spavati kao beba. Nakon 5h30min leta sletijeli smo u Zagreb. Stigao sam doma s par dana zakašnjenja, ali sam stigao u stilu 😀

Prvotni šok i nevjerica na kraju je postalo jedno od najboljih iskustva u mom životu. Znao sam da ću nekada letjeli sa business classom u životu, ali nisam to očekivao već s 21 godinom (rekli bi moji: vise sreće nego pameti). Bilo kako bilo Emirates je ostvario još jedan moj san.
Hvala im na tome