Tahikardija u Bangkoku by Josip Stević Tahikardija u Bangkoku by Josip Stević
Tekst i fotografija: Josip Stević Neplanirani (a često takvi ispadnu i najbolji) godišnji odmor, urodio je idejom kupovine povratne avionske karte iz Beograda za... Tahikardija u Bangkoku by Josip Stević

Tekst i fotografija: Josip Stević

Neplanirani (a često takvi ispadnu i najbolji) godišnji odmor, urodio je idejom kupovine povratne avionske karte iz Beograda za Bangkok. Iako je bilo približno mjesec dana prije puta, kartu sam platio 3.300 kn, što je za tako daleku destinaciju sasvim ok cijena. Let sam imao u ponedjeljak, a na put krenuo u nedjelju kasno navečer, s planom prespavati kod prijatelja u Novom Sadu. Na izlasku iz Osijeka, moj četrnaest godina star auto, odbijao je primati gas i ostavio me na cesti. Jedva sam se vratio do kuće sa 30-tak km/h. I sa zamjenskim autom krenuo rano ujutro u ponedjeljak na put. Nisam se previše nervirao, jer već do sada svladao sam životnu lekciju da sve što teže krene i ide, na kraju se isplati i ispadne dobro. Prvi dio leta Beograd – Bangkok, proveo sam u višesatnom , ali ugodnom razgovoru sa ženom iz Beograda. „Waiting time“ bio je od tri sata u Abu Dhabiju. I to je sad već bilo iza ponoći, kada je drugi let krenuo svoj sedmosatni put prema Bangkoku. Pomislio sam kako sam se prvi dio puta napričao, i da bi sad bilo dobro imati manje pričljivog sugovornika do sebe, da nešto i odspavam. Ušao sam u avion, i sjeo na svoje mjesto. Pokraj mene sjedio je čovjek u pedestim godinama. Pogledali smo se, klimnuli glavama u svrhu pozdrava i nasmijali se. Iz džepa je izvadio papir sa napisanom porukom: „Bok, ja sam Mathew. Gluhonijema sam osoba.“ Poželio sam manje pričljivog sugovornika, ali baš do ove krajnosti nisam očekivao. Htio sam ispasti kulturan, pa sam na displej mobitela napisao: „Bok, ja sam Josip. Radim kao medicinski tehničar već 16 godina, i kroz svoju karijeru susretao sam se i s gluhonijemim osobama“. Naše dopisivanje nastavilo se slijedeća tri sata. Ako nismo pisali, gestikulirali smo. Nevjerojatno koliko čovjek može toga reći bez riječi. Pa mi je tako „rekao“ kako ima premalo mjesta od sjedala i ne može ispružiti noge. Dok smo vezali pojas izrugao se kako će nas baš pojas spasiti ako se nešto dogodi. Napisao je i da mu je to šesti put da ide na Tajland, i da sad ide poslovno, a prošlih puta bio je na Phuketu i vragolasto se nasmijao, s čime je aludirao na sex turizam. Koji je da, na Tajlandu bio jako razvijen.

U slijedećoj rečenici samo ću suhoparno nabrojati, odnosno prepisati iz 99% putopisa koje možete izguglati, što je u Bangkoku i oko njega „must see“ : hramovi Wat Phra Kaew, Wat Pho i Wat Traimi, Damnoen Saduak (plutajuća tržnica, stotinjak kilometara van grada), Wat Arun (hram na obali rijeke Chao Praye), Chatuchak tržište (najveći vikend market). To je ono što ja u par dana nisam stigao odnosno nisam izabrao kao prioritet za vidjeti.

Moj prvi dojam Bangkoka bile su ogromne reklame uz cestu, doslovno i 10 puta većih od onih na koje smo naviknuli gledati uz naše prometnice. Stići će jednog dana i do nas, siguran sam. Na kaotičnost koja je vladala gradom, nisam do sada naišao ni u svojoj glavi, ali bilo je nešto magično u toj energiji.

Prvo iznenađenje bila je vožnja busom iz centra grada do hotela. Bus je bio totalno bez amortizera i poskakivao na svakoj neravnini, a „klima uređaji“ su ugrađeni ventilatori u strop, kako i busu tako i u vlaku koji povezuje aerodrome s gradom.

 

 

Prometna gužva bila je nevjerojatna, no nekako je sve to funkcioniralo. Od pokušati prijeći cestu na divlje, bilo je vjerojatnije dobiti na lotu. Omanji hotel koji sam odabrao, nalazio se u djelu grada nazvanom Silom, i pokazao se kao dobra točka za obilaziti okolo. Nalazio se na par minuta pješke od Lumpini parka, koji je bio prava zelena oaza sa jezerom, u vrevi okolnog gradskog praska.

Glavna ulica u kvartu, Silom Road, bila je sjecište svog bangkoškog ludila, bar to sam mislio dok nisam vidio Khao San Road, no o tome nešto kasnije. Na stotine uličnih prodavača svega i svačega, štandova street fooda, koji su bili nezaobilazni prepoznatljivi brand Bangkoka. Što sve oni nude i prodaju, i što sam sve jeo, ne znam ni sam. Jer engleski kojim se većina prodavača služi, vrlo je oskudan.
Pripremajući se na put, negdje sam pročitao da su zbog tolike količine prisutne hrane ulice pune štakora, ali me onda zbunilo jer iako sam ih tražio pogledom, nisam vidio ni jednog. No sve meso koje sam i kušao, bilo je fino i ukusno. Štakori su se prije jeli diljem svijeta, a još uvijek svoje mjesto na tanjuru pronalaze u Zapadnoj Africi te na Tajlandu. Postoje zapisi da su se jeli i u Europi, ali samo za vrijeme velikih ratova i gladi. No, unatoč tisućama štandova, ulice su bile čiste. „Street food“, iako je na prvi pogled sve to izgledalo prljavo, prodavači su itekako brinuli o kodeksu higijene, koristili rukavice i vodili računa o nekontamiranju hrane. Sa štandova su jeli svi, od poslovnih ljudi u odjelima iz obližnjih nebodera, do turista. Moja metoda izbora bila je praćenje gdje su najveći redovi sa lokalcima, pa bih u taj stao i ja. Jer, oni su znali. Hrana je bila maštovita i chilly. Nigdje se nije posluživao kruh, a prehrana nesklona ugljikohidratima ocrtavala se na liniji lokalaca. Ja nisam bio presklon degustiranju, ali za one hrabrije, bilo je egzotičnih proteina.

 

Šetajući ulicama grada i osluškujući njegov puls i disanje, zbog velikog broja razno raznih prometala, mnogi ljude nose maske na licu. Kao stanovnici planete Zemlje, vodu smo uspjeli zatočiti, onu iz slavina učiniti neispravnom za piće, a zatočenu u bocama prodavati. Još samo da se nekako dosjetiti i zatočiti i čisti zrak i prodavati.  Najupečatljivija prijevozna sredstva u gradu, ali i općenito na Tajlandu su skuteri. S njima se najlakše probiti kroz prometne gužve, kao i također sa malim taksijima tuk-tukovima, koji su također brendirani u turističke svrhe. Kao i naprimjer poznati  londoski „cab“ taksiji. Taksiji su neizbježni i sveprisutni, i lukavo je dodati im dodatnu vrijednost vizualnom atrakcijom.
Nasumično sam naletio na Patpong noćni market, redovi štandova na kojima se prodaje sve i svašta, od nakita, satova do fejk markirane odjeće i suvenira. U zgradama među kojima su štandovi, svjetlucaju reklame i  „marketing menadžeri“ navlače vas u klubove, u kojima kroz otvorena vrata (ne smije se fotkati ;() možete vidjeti na desetine atraktivnih djevojaka kako plešu, iliti više plesuckaju. Djevojke unutar zidova bile su najčešće bijele puti, pretpostavljam europljanke zaposlene na azijskom tlu. To je bila rana večer, a kojim se tempom i u kojem smjeru ritmovi ubrzaju, mašti na volju.
Zanimljivije od tog već viđenog na mnogim destinacijama, bilo mi je rastavljanje svih štandova i spremanje robe i konstrukcija u velike metalne kutije, koje bi potom odvozili u skladišta u obližnjim zgradama bagerima. Pedesetak uigranih mladića, u kratkom bi roku sve počistilo, i ulica bi za čas postala najnormalnija pješačka zona, koja bi ostala takvom do slijedećeg predvečerja, kada bi opet sve dovezli i sastavili „Patpon Night Market“. (Cjenkajte se).



Za kretanje sam koristio njihov javni prijevoz u koji spada i „skyline“, metro izgrađen iznad zemlje ne visokim betonskim konstrukcijama. U Bangkoku sam često rentao i taksi skutere, koje sam naručivao preko aplikacije Grab, gdje vam odmah napišu cijenu, i nije bilo prostora varanju. Same vožnje vještih vozača po gradu u toj prometnoj kaotičnosti, bile su također adrenalinski turistički događaj.  
Stanju u prometu nisam se mogao načuditi, kao ni snažnim, pomalo za normalan narod koji se ne bavi medicinom, možda i prebrutalnim fotkama na kutijama cigareta. Iz tog se dalo zaključiti i o njihovom direktnom temperamentu.
Kako lijepo začiniti kraj jednog dana, je sigurno vožnja brodom po rijeci Chao Praya uz zalazak sunca. Ta avantura će vas koštati oko 250 bahta (50-tak kuna), a uz nju ćete dobiti nešto za prigristi i koktel.
ChinaTown žila je kucavica grada, iz koje kao da sve počinje, i formira se na tajlandski način. Infrastruktura grada i spletovi žica nad glavom, često su mi krali pažnju.
Definitivno sjecište svog zanimljivog bangkoškog ludila je ulica Khao San Road i okolica, koja vrvi lokalcima koje nudi razne usluge, do tone turista koji degustiraju Tajland sa švedskog uličnog stola. Odlična stvar kod tajlanđana mi je bila što su živjeli turizam, i bili su vrlo susretljivi i voljeli su se fotografirati (ili nije im smetalo 🙂 )

Njihova otvorenost i osmjeh kao light motiv gotovo na svim licima, doći će potpuno do izražaja na finalnoj destinaciji, otoku Koh Phangan, gdje na Tajlandu prestaje tahikardija, i usput počinje “chill zone”…

Nastavlja se….

Orginalni članak s puno više fotografija možete pročitati ovdje >>>> https://studiostevic.com/bangkok/
Ostale fotografije autora možete pročitati na njegovoj službenoj stranici https://studiostevic.com/
Bangkok galerija na facebooku nalazi se OVDJE dok njegovu FB stranicu možete pronaći OVDJE




Viza: Potrebna za Hrvatske državljanje –> Više informacija
Vodič za Tajland
Smještaj: Rezervirajte najjeftiniji smještaj i platite na dolasku. Besplatno otkazivanje.
Destinacije: Bangkok, Chiang Mai, Chiang Rai, Koh Samui, Koh Phangan, Koh Phi Phi, Koh Lipe, Koh Tao, Koh Chang, Ayutthaya, Sukhothai
Transport: Općenito o transportu, Aviokompanije unutar Tajlanda, Cjelokupni vozni red autobusa, vlakova i brodova kroz Tajland

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Your email address will not be published. Required fields are marked *