Život u Bangkoku: Prosječna plaća veća nego u Zagrebu, a cijene niže Život u Bangkoku: Prosječna plaća veća nego u Zagrebu, a cijene niže
Tekst i fotografije: David Dimsita, Liberal.hr Na prvi spomen Tajlanda, većina će prvo pomisliti na dobre provode i raskalašeni noćni život u siromašnoj zemlji trećeg... Život u Bangkoku: Prosječna plaća veća nego u Zagrebu, a cijene niže

Tekst i fotografije: David Dimsita, Liberal.hr

Na prvi spomen Tajlanda, većina će prvo pomisliti na dobre provode i raskalašeni noćni život u siromašnoj zemlji trećeg svijeta u kojoj je sve jako jeftino. Mnogi Hrvati svisoka i posprdno gledaju na Tajland, a nisu ni svjesni da nas je Tajland u mnogim stvarima već odavno pretekao.

Tajland je zemlja koja se u zadnjih nekoliko desetljeća razvila  i uspjela izvući iz siromaštva. Danas u Tajlandu svega 7.2% ljudi živi ispod granice siromaštva, a u Hrvatskoj 19.5%. Po životnom standardu i plaćama Tajland je već odavno prestigao istočnu Europu, a opasno se približava i zapadnoj Europi. Najbitnije je to što se i dalje razvija zahvaljujući primamljivoj poduzetničkoj klimi i slobodnom tržištu.

Živim i radim u Tajlandu već 5 godina u komadu, a prvi put sam ovdje došao turistički 2008. godine, odmah po završetku srednje škole, te ostao 6 mjeseci. Nisam znao mnogo o destinaciji u koju idem pa nisam ni očekivao mnogo. Zbog onog što me tamo dočekalo rodila se želja da se preselim. U idućim godinama tijekom studiranja sam još dva puta dolazio turistički preko praznika. Ubrzo nakon završetka studija u Zagrebu, 2013. godine konačno sam se i preselio. Nije mi dugo trebalo da nađem posao i prilagodim se.

U ovom tekstu podijelit ću neka svoja iskustva i osvrnuti se na razlike između života u Hrvatskoj i Tajlandu. U ovih 10 godina svjedočio sam mnogim promjenama i događajima, i dok je Hrvatska ostala manje više po svemu ista, Tajland se uvelike promijenio.



Prosječna plaća u Bangkoku veća nego u Zagrebu

Jedna od najčešćih zabluda Hrvata o Tajlandu jest to da rade za jako male plaće. To je samo djelomično točno. Prosječna neto placa u Tajlandu je 2016. iznosila oko 5,000 kuna, a u Hrvatskoj 5,900 kuna. Priznat ćete, to i nije baš velika razlika. Međutim, razlika između bogatih i siromašnih dijelova zemlje je mnogo veća u Tajlandu nego u Hrvatskoj. Mnogi se začude kad im kažem je u Bangkoku prosječna neto placa 8,200 kuna dok je u Zagrebu 7,000 kuna, a život u Bangkoku je po mojoj procjeni oko 30% jeftiniji nego u Zagrebu. S druge strane, u najsiromašnijoj provinciji Tajlanda, Amnat Charoen, ljudi rade za prosječnu plaću od 1,500 kuna. Iako je život 50% jeftiniji nego u Bangkoku, plaće su im 5 puta manje! U najsiromašnijoj županiji u Hrvatskoj ljudi rade za oko 4.000 kuna. To je tek 40% manje nego u Zagrebu dok životni troškovi nisu puno niži nego u Zagrebu. Prema tome, reklo bi se da se u Tajlandu bolje živi.

Kad se usporede plaće u Tajlandu prije 10 godina i danas, vidi se koliko je Tajland napredovao. Sjećam se kad je moj dobar prijatelj 2008. godine radio kao knjigovođa za plaću od 17,500 bahta, što je po tadašnjem tečaju iznosilo oko 2,500 kuna. Bio je i više nego sretan s tom plaćom. Danas radi za 30,000 bahta, što po današnjem tečaju iznosi oko 6,000 kuna. Cijene su, naravno, otišle gore, ali po mojoj procjeni za ne više od 50%. Prije smo mi žalili Tajlanđane, a danas imam osjećaj da oni žale nas. Očigledno s razlogom.

Što se poreza tiče, oni su u posljednjih nekoliko godina podignuti, ali su i dalje znatno niži od većeg dijela svijeta. Oni koji imaju plaću do 2,400 kuna mjesečno oslobođeni su poreza, oni s plaćom do 4,800 kuna plaćaju 5%, oni s prosječnom plaćom plaćaju 10%, te tako do 35% za one s primanjima preko 67,000 kuna mjesečno. Poslodavac nije dužan radniku uplaćivati zdravstveno, mirovinsko, socijalno – apsolutno ništa. Sve je to privatno i ovisi o željama i mogućnostima radnika. Radnik je jedino dužan platiti porez. Dok u Hrvatskoj još uvijek vlada mentalitet iz doba komunizma gdje većina ljudi čeka da se država pobrine za njih, u Tajlandu su ljudi naviknuli da se brinu za sebe i osiguraju se za budućnost. Bilo da si uplaćuju životno osiguranje, ulažu u fondove, štede na banci ili ma što već. Ipak, uvijek ima i onih koji ne misle na vrijeme pa kasnije ovise o tuđoj milosti i nemilosti.

Životni standard prosječnog Tajlanđanina znatno bolji nego prosječnog Hrvata

S takvim plaćama i porezima građani imaju životni standard puno bolji od Hrvatskog, a usudio bih se reći i ne puno lošiji od onog zapadnoeuropskog. Velike razlike između bogatih i siromašnih odrazile su se i na ponudu dobara i usluga pa svatko može zadovoljiti svoje potrebe bez obzira na dubinu džepa, dok se u Hrvatskoj sve vrti oko neke sredine. Tako se, na primjer, u Tajlandu komplet ručak u restoranu može dobiti za 7 kuna, kao i za nekoliko tisuća kuna. Također, postoje hoteli za 30 kuna po noćenju kao i oni za 50,000 kuna po noćenju. Usporedbe radi, u Hrvatskoj čak niti u špici sezone najskuplji hotel ne košta ni blizu toliko. Slično je i sa stanovima. Ono što bi se u Hrvatskoj zvao luksuz, ovdje je standard za srednju klasu. Pod time mislim na zgrade (condominiums) opremljenih bazenom, teretanom, saunom, video nadzorom, recepcijom, zaštitarima koji čuvaju zgradu 24 sata itd. Najam takvog jednosobnog stana u srcu Bangkoka košta oko 1,000 eura mjesečno, a izvan centra i upola jeftinije. Par koji zarađuje prosječnu placu Bangkoka ovo si može priuštiti. Za one s nižim primanjima postoje obični stanovi izvan centra već za 50 eura mjesečno. Usporedbe radi, cijene stanova u centru Zagreba i njegovom rubnom dijelu se ne razlikuju niti približno toliko. Radnik koji radi za minimalac u Zagrebu si teško može priuštiti bilo kakav stan, pa čak i onaj na rubu grada. S druge strane, radniku na minimalcu u Bangkoku (tu minimalac iznosi 60 kuna dnevno) neće biti preveliki problem odvojiti 50 eura mjesečno za stan na rubu Bangkoka.

Najbitnije je reći to da je u Tajlandu život jeftin, a luksuz skup. Baš suprotno od Hrvatske, ovdje su hrana, stanovi, režije, prijevoz i odjeća jeftini dok su stvari poput alkohola, cigareta, kino ulaznica, teretana, klubova kao u Hrvatskoj ili čak i skuplji.


“Radite bilo što, kako god znate, samo ne budite siromašni!”

Prema portalu US News Tajland je proglašen za najpoželjniju zemlju svijeta za započeti biznis te zauzima solidno 46. mjesto među “business friendly” zemljama prema Svjetskoj banci. Bilo koji Tajlanđanin može otvoriti vlastiti posao uz minimalan napor i minimalna ulaganja. Najbolji primjer su ulični štandovi s hranom i mali obiteljski restorani. Tajland je “food capital of the world” i to ne bez razloga. Osim ukusne hrane, zakoni su toliko fleksibilni da svatko može započeti s ovim poslom. Dovoljno je kupiti kolica, montirati plinsku bocu, smjestiti se negdje na ulici (ili u vlastitome dvorištu) i početi kuhati. Sve što treba napraviti jest otići u područni ured po dozvolu i prijaviti lokaciju gdje će se posao obavljati. Ta dozvola se izdaje na licu mjesta i košta oko 200 kuna. Nema sanitarnih knjižica, fiskalnih blagajni (ili blagajni uopće), posebnih frižidera, raznih dozvola i svih ostalih komplikacija koje bi trebalo ispuniti u Hrvatskoj. Sigurno će neki reći kako to nije dobro jer nitko ne kontrolira kvalitetu hrane. Osobno smatram da nisu u pravu, zato što kvalitetu hrane kontrolira onaj koji ju prodaje; u protivnom će izgubiti kupce. Da je to zaista tako mogu potvrditi vlastitim iskustvom. Skoro svaki dan jedem hranu “s ceste” i u svih ovih 10 godina nisam imao problema, kao i milijuni drugih ljudi. Naime, Tajlanđani rijetko kuhaju kod kuće te je običaj jesti vani (izuzetak su sela).

Ista je stvar i sa sličnim poslovima kao sto su mali kafići, izrada ključeva, popravci cipela itd…Svi su oni oslobođeni plaćanja poreza, jedino što trebaju platiti jest mjesto na kojem obavljaju posao, a i to je neka više simbolična cijena. Neki će reći da država nema nikakve koristi od njih ako ne plaćaju porez, ali nije li bolje imati ljude koji rade nego ljude koji sjede kod kuće nezaposleni ili se odaju kriminalu da bi preživjeli?

Također sam primijetio da ih država ne maltretira s inspekcijama kao u Hrvatskoj gdje zbog nekoliko lipa manjka zatvaraju ugostiteljske objekte usred sezone i onemogućuju ljudima da rade i zarade. Hrvatska se doista trudi svim snagama ubiti privatni sektor. Ovdje se restorani zatvaraju zaista u ekstremnim situacijama i nakon brojnih pritužbi građana. Posljednji primjer iz kolovoza 2017. bio je kada je inspekcija kaznila vlasnika restorana (Luang Toto restaurant) jer je posluživao meso rijetkih i zaštićenih životinja. I to nakon što je tako radio skoro 2 godine. Inspekcija je zatvorila restoran samo dok ne maknu sporne životinje s menija, a vlasniku prijeti kazna do maksimalno 8,000 kuna.

Ugostitelji, trgovci i razni obrti mogu raditi 24 sata dnevno ako žele, što pridonosi većoj zaradi i većoj zaposlenosti (trenutno je zbog političke nestabilnosti rad kafića i klubova ograničen do 2 sata ujutro, ali to je samo privremena mjera).

Upravo zbog niskih nameta i jednostavnih uvjeta mnogi će se usuditi pokrenuti vlastiti posao. Čak i ako ne uspiju, neće otplaćivati dugove ostatak svog života, već će ubrzo započeti nešto drugo. Dakle, vlada je svojim građanima pružila maksimalnu mogućnost da se pobrinu za sebe i učinila maksimalno da ljudi uspiju. Vlada kao da ljudima poručuje “radite što hoćete, kako god znate i umijete, samo prestanite biti siromašni!”

Stopa nezaposlenosti 1,2 posto

Takvi zakoni su doveli do toga da Tajland ima jednu od najnižih stopa nezaposlenosti u svijetu. Naime, stopa nezaposlenosti iznosi svega 1.2%. Da to nije tako samo na papiru uvjerio sam se i sam, jer još nisam upoznao osobu koja nije mogla pronaći posao. Svatko tko želi raditi, može raditi. Osim već spomenutih zakona, treba spomenuti i to da se država minimalno miješa u odnos radnika i poslodavca. Država zahtijeva ispunjavanje tek nekoliko minimalnih uvjeta kao što je minimalna plaća i 6 dana godišnjeg odmora unutar kalendarske godine. U praksi, zbog niske nezaposlenosti i manjka radne snage, poslodavci se međusobno nadmeću tko će ponuditi bolje uvjete i privući radnike. Tako da za tim minimalnim uvjetima koje država propisuje nema niti potrebe, jer ionako skoro svi nude bolje uvjete od tih koje država propisuje. Na minimalcu su većinom oni koji rade u ribarstvu i poljoprivredi.

Kad poslodavac nađe dobrog radnika samo nebo je granica što će mu sve ponuditi kako bi ga zadržao. To ukazuje da stvari ipak mogu funkcionirati kad se država drži po strani i ne “štiti” radnike. Također, u Tajlandu ne postoje radnički sindikati, a nisam našao niti čuo da je Tajland iskusio ikakve radničke štrajkove.

Da naći posao nije problem mogu potkrijepiti i s primjerom prijatelja  koji radi na recepciji hotela. Sjećam se kad je jednom dao otkaz na poslu kojeg je tek dobio. Razlog je bio taj što je recepcija bila smještena na kraju hodnika bez danjeg svijetla, a njemu se to nije sviđalo i jednostavno je dao otkaz. Novi posao koji mu odgovara je našao u roku od 10 dana.

Tako to ovdje funkcionira, ljudi daju otkaze zbog svakojakih gluposti. Nažalost, u Hrvatskoj koja “štiti” radnike i gdje postoje radnički sindikati, ljudi trpe svašta samo kako bi zadržali posao, te rade mjesecima bez plaće u nadi da će je jednoga dana dobiti.

U svojih 5 godina rada te nekoliko promijenjenih radnih mjesta, mogu reći da do sada još nitko nije prekršio niti jednu stavku iz ugovora. Svaka minuta prekovremenog rada mi je plaćena, a ako odem sat vremena ranije s posla ili sam bolestan, odbija mi se od plaće. Kad radiš – zarađuješ, kad ne radiš – ne zarađuješ. Takav mi je ugovor na koji sam pristao i to smatram poštenim. Prema trenutnom ugovoru s poslodavcem, plaća mi se povećava svakih 6 mjeseci, a jednom sam dobio povišicu mimo ugovora, bez ikakvog razloga i objašnjenja. Sam si uplaćujem privatno životno osiguranje i zdravstveno, koje plaćam značajno manje nego što bih plaćao u Hrvatskoj, a za to dobivam neizmjerno bolju uslugu nego što bih ju imao u Hrvatskoj.

Naravno, ne postoji niti jedna država koja je savršena, pa tako nije niti Tajland. Ima ovdje jako puno nelogičnih i loših zakona koje bi trebalo mijenjati kako bi Tajland postao još bolja zemlja, ali u ovom članku sam se orijentirao isključivo na one stvari koje smatram dobrim i pozitivnim. Siguran sam kako bi i Hrvatska mogla primijeniti i naučiti ponešto od države koja je još nedavno bila među zemljama “trećeg svijeta”.

Link na izvorni članak Liberal.hr: Život u Bangkoku: Prosječna plaća veća nego u Zagrebu, a cijene niže

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Your email address will not be published. Required fields are marked *