Putopis s Balija: koroniziranje i bijeg doma

Zadnji putopis s Balija se nastavlja s mojim korona simptomima kao što sam opisao u zadnjem nastavku Putopis s Balija: Ubud i okolica  Na svim portalima i svugdje se samo o tome pričalo i eto iz nekog razloga mene je uhvatilo konstatno kašljanje i to ono suho bez ikakvog produkta. I tako po cijele dane i noći do te mjere da sam otišao u ljekarnu kupiti termometar da vidim jesam li postao počasni prvi hrvatski pacijent no temperatura je bila konstantno normalna ispod 37C. Sad je li problem bio u konstatnom radu klime jer eto ne bi vjerovali da je na Baliju i meni bilo prilično toplo pa mi je trebala klima za ohladiti se. Kupovao sam kojekakve sirupe za kašalj, popio tonu čaja od đumbira no ništa se nije mijenjalo kao ni masu popijenih Jamu napitaka koji su isto bili bez rezultata. No ajde nije bilo temperature pa se nisam previše  dramio nego sam i dalje šibao okolo pa je na red došao još jedna od must see atrakcija Balija, a to je Ulun Danu Beratan Temple kojeg možete vidjeti na dosta Bali razglednica. 
S obzirom da se hram nalazi u brdu na 1200m nadmorske visine temperature gore su osjetno niže da mi je na momente bilo i hladno vozeći se skuterom. Prvi pokušaj odlaska gore je neslavno propao jer je naravno počela padati kiša i to prilično jaka pa je bio povratak drugi dan kad je i dalje bilo sivilo no barem nije bilo kiše.. za gore.. jer je za dole naravno počela padati. 
Osim toliko željenog osvježenja dočekati će vas kompleks hramova uz samo jezero koje podsjeća na ona švicarska jezera u Alpama. Ulaz košta 50000 IDR tj oko 3 eura no iz nekog razloga mi je naplatio manje. u biti mislim da je razlog to što nisam dobio konkretnu kartu pa je stavio vjerojatno sebi u džep. Nisam se puno obazirao sve dok je jeftinije. Napadaje kašlje maskirao sam s tonom raznih mentol bombona jer čim bi zakašljao svi bi se okretali kao da si zombie. Naokolo je bilo dosta ljudi i nekakva ekskurzija je marširala jer je bilo masu djece koji su vrištali na sav glas. 


Glavna atrakcija su hramovi smješteni u samom jezeru koji pri visokom vodostaju jezera izgledaju kao da plutaju no prilikom moje posjete razina vode nije bila toliko visoka te je s jedne strane hrama bilo bez vode. Kako je onda tek u suhoj sezoni s obzirom da je ovo kišna sezona ?? Dodatnu draž daju te okolne planine oblacima i čestom maglom koja se stvara iznad jezera

 

Osim obilaska hrama moguće je unajmiti mali brodić na vesla te se vozikati po jezeru ili probati upecati koju ribu.  Realno u 1h možete obići više manje sve što vam ovaj hram nudi osim ako se ne odlučite na veslanje/pecanje što ja naravno nisam isprobao no zato sam se odvozio tek  1-2km dalje do Handara Gate koji je još jedna lokacija iz klase Instagram pizdarije. Na početku puta koji vodi na golf terene nalaze se kamena vrata kakvih ima masu po Baliju no ova su iz nekog razloga postala popularna te su to domaćini iskoristili tako da vam naplaćuju slikanje s kamenom. Tko voli nek izvoli pa će imati ovo

 






 

Nije bilo neke gužve i naslikavanja ispred vrata za što je djelomično kriva i kiša koja je naravno opet započela pa je bilo vožnje nizbrdo po kišnim uvjetima. Srećom da je ova cesta još i među boljim na otoku pa nije bilo izlijetanja u banane ili rižu. Dolaskom u podnožje planine shvatio sam da je u biti problem u planini koja blokira oblake i kiša samo trpa gore. Ovi iz Rijeke će se pronaći u tome jer je tamo ista situacija. Nije da je sunce blještalo u podnožju no nije bilo kiše ni toliko oblaka pa je bilo vozi dalje za još jedan turistički biser znan kao Tanah Lot.
Njegovo ime u prijevodi znači Tanah = zemlja i Lot = more jer se nalazi upravo “na moru” tj smješten je na stijenama uz samo more koje su oblikovala stoljeća i stoljeća jakih valova. Za vrijeme oseke moguće je šetati oko hrama jer se voda totalno povuče no kad je plima onda se hram pretvori u otok.  Iako je to jedan od najvažnijih balineških hramova dolazak do hrama je priča za sebe, ali ne kao do sada zbog nekih divljih puteljaka jer put kao takav je odličan. Prvi doticaj s hramom će vam biti rampa na kojoj se plaća parkiralište te kasnije sam ulaz u hram koji košta oko 4 eura. Taj dio je još uvijek relativno ok s WCom, par suvenirnica no onda kad kreneš prema hramu nastaje show. Praktički jedan jedini put i vodi tamo te si forsiran proći kroz pučki sajam tako da idu trgovina za trgovinom, štandom, restoranom i onda uleti neka high end moda, pa pored njega magnetići i tako valjda 100 trgovina. Pred sam kraj je i neka utlaka koja nudi da se fotografiraš sa zmijom i neki koji prodaju cvijeće iako je to valjda neki religiozni čin jer su domaći kupovali. Cvijeće jel, ne zmiju. 

Tanah Lot

Nakon 10 minuta šetanja kao da sam u Khao Sanu napokon izbijam na plažu i tamo hram. Trenutno je oseka te se moglo ići oko hrama dok se za sam ulaz u hram nije bilo baš na izvolite. Trebalo je ići na neke molitve izvoru vode, popiti svete vode i neke spiritualne stvari da bi bio čist za ulazak. Ako uopće stranci mogu i ući tako da se nisam ni trudio. Ja sam više od onih koji voli gledati valove kako zapljuskuju obalu no osim valova u oko mi je upalo da u spilji sjedi neki čiča sa svetom zmijom. Po legendi je zmija  tamo da obrani hram od zla i ljudi ulaze unutra da ju dotaknu jer to navodno donosi bogatstvo. Kažu da još nikoga nije ugrizla no ja sam ipak izabrao biti bez bogatstva nego li ugrižen. Produžio sam dalje od te zmija prošetati  po plaži da vidim ima li išta pametno no plaže nema ništa osim dosta smeća. Malo gledanja valova i ajmo nazad kroz onaj Texas  prolaz koji možete pogledati OVDJE

Putem prema hotelu naletio sam na jedno fino ogromno polje ili polja riže gdje je odnekud izronio radnik te sam potom vozio do hotela  usputno razmišljajući gdje ćemo dalje, ali ne u smislu gdje ići dalje na Baliju nego gdje ići dalje s Balija. Koronizacija je imala sve više mjesta u medijima i spominjala se na svakom koraku, a  moje grlo je  beskonačno kašljalo. U džepu je i dalje bila hrpa bombončića i tih gluposti za kašalj no bez rezultata.  S pozitivne strane nisam imao temperaturu tako da nije bilo neke drame osim što je bilo naporno stalno kašljati.  Za potrebe Thai viza trebao sam donesti negativan PCR test što mi se nije dalo raditi na Baliju, a i cijene  testa su tada bile nebulozne ( nije ni da su sad puno bolje)  Čujem se onda sa Darko Travelom koji tada bio u Vijetnamu i on kaže da  ne dolazim , a razlog je jer ljudi doslovno bježe od stranaca i ne dopuštaju ti ulazak u bar, restoran, a ni hotel. Opći  strah od stanaca koji eto jedva čekaju zaraziti Vijetnamce tako da je i Darko pobjegao iz Vijetnama za Tajland gdje i dan danas baulja.  Nakon kratkog razmišljanja sve sam to poslao u krasni k.  S obzirom da nisam imao apsolutno nikakvu aviokartu za dalje, pa ni onu za kući u Hrvatsku odlučio sam se baš na kupovinu te karte za doma jer mi je sve to kompliciranje postalo naporno. Kupio kartu Bali – Singapur – Frankfurt – Zagreb  s polaskom za nekih 4-5 dana.  Napokon se dogodio i  famozni prvi slučaj u Hrvatskoj pa sam rekao ajde barem neću biti prvi koronaš u RH.




S obzirom da u Ubudu i nema nekog šoping centra, a i nije mi se dalo procjenjivati koliko mi vremenski treba od Ubuda do aerodroma prebacio sam se zadnje 3 noći ponovo u Legian koji je tek 5km od aerodroma. S obzirom da je onaj prvi hotel u kojem sam boravio bio nedostupan otišao sam u OVAJ HOTEL i super hotel za malo para. Nekih 100kn noćenje za dvoje i ako ćeš buffet doručak nadoplatiš još 25kn.
No trebalo je prvo nekako doći iz Ubuda do tog hotela, a napisao sam u prvom nastavku da je Ubud leglo taxi mafije koja ne dopušta Grab, Go Jek i sličnim online platformama da voze ljude iz Ubuda za bilo gdje no smiju dovesti ljude do Ubuda. Ako zbrojiš 2 i 2 shvatitit ćeš da ti ljudi koji dovedu nekoga u Ubud moraju i nazad. Tako ja upalim Grab aplikaciju i vidim da se 4 vozača Graba okupljaju na parkingu obližnje trgovine. Pošaljem rikvest jednom od njih te mu kažem onako filmski odi 200m naprijed od trgovine i pusti auto u leru i samo sjedni. Ja ću samo uletiti u auto i ti pun gas. Nekih 5 minuta hoda i eto me pred tim autom u koji uskačem i lik odmah po gasu vozi dalje sav u strahu osvrćući se okolo je li ga netko vidio i hoće li najebati. Ispalo je kao da smo banku opljačkali, a ne da je samo pokupio nekoga za taxi vožnju. Mora da su opasni ti Ubud taksisti jer je ovaj bio nemiran narednih 10ak km i tek se onda opustio kad je izašao iz zone Ubuda. Odmah sam se sjetio naših taxi šerifa koji napadaju Uberovce u pauzi između dvije partije šaha.  Kako god taj uplašeni vozač me doveo do hotela za pola cijene koju su lokalni klošari u Ubudu zahtjevali tako da ako želite platiti manje onda je ovo  recept 😀 
Po dolasku u hotel prva stvar je ajmo na šank, ali ne kao S.P. da popijem pivo nego da naručim još jedan čaj od đumbira s hrpom meda i limuna. Sjednem za stol kad ono 2 stola dalje kafenišu 4 babe sredile se kao da idu u disko i najednom počnu razgovarati kad ono komšinice iz Srbije koje lijepo putuju okolo i boli ih uho što sve skupa vjerojatno imaju blizu 300 godina.  To je jedna od stvari koja me uvijek fascinirala da nebitno u kojoj azijskoj državi bio Tajland, Vietnam, Filipini ili sad Indonezija uvijek sretnem daleko najviše ljudi iz Srbije ako gledam države u “regionu” Ili oni imaju puno veću kulturu putovanja nego Hrvati ili pak Hrvati idu na neke druge lokacije pa ih ja ne vidim. 
Nakon đumbirka počele su muke po oblaćenju, ali ne kišni oblaci nego potraga za odjećom s kojom mogu ići doma jer nemam ni dugih rukava niti išta osim japanki, a u Zagrebu je trenutno 2C. Iako je zona Kuta/Legian puna nekih šoping centara i raznih trgovina iz nekog razloga na obuću broj 46  je skoro pa nemoguće pronaći.  Ono što su i imali broj 46 ne bi obukao ni da mi džabe daju pa sam otišao  do štandova koji prodaju fake obuću. Nike, Adidas, Puma itd svih mogućih brojeva no limitirano na valjda identičnih 20 dizajna koji svi prodaju pa je bilo na kraju daj što daš. Tako sam za čitavih 100kn uzeo neke “Nike” tenisice čisto da imam s čime doma no sad je trebalo naći i nešto od odjeće no prvi dan je bio 0 bodova. Razumijem da su oni rastom niži od nas no da uz toliko turista problem naći nešto veće ?? Sljedeći dan sam eto slučajno naletio na neki H&M i srećom oni imaju neke standardizirane veličine pa su imali u XL da se može doma bez ozeblina. Ostalo mi još 24h Balija koje sam proveo uglavnom pakirajući se i kupujući kojekakva jestive suvenire za ponesti doma jer sam odavno odustao od onih nejestivih koji skupljaju prašinu. 
Naruči Grab i ajmo vožnja do aerodroma u kojem još uvijek nije bilo nikakve kontrole vezane za koronu no unutar aerodroma je već bilo dosta ljudi s maskama. Na checkinu solidno ljudi no brzo je išlo pa se još brže otišlo džabe u lounge uz Diners naravno. Lounge je bio pun ko čep i s osrednjom ponudom tako da žali bože onog tko plati ulaz u longe. Puno više bi me veselio Singapore Changi lounge no po dolasku u Singapore imao sam manje od 2h do leta za Frankfurt. Samim time ne da nisam stigao u lounge nego sam morao ubrzono hodati jer sam i terminal mjenjao. Ovdje su već bile pojačane kontrole s termalnim kamerama, doktorima i vojskom?? ili bar netko tko liči na vojsku s puškom. Nisu me izdvojili pa to valjda znači da nisam imao povišenu temperaturu iako je kašalj i dalje bio postojan. Postojano je bilo i moje uvjerenje da će ovo biti poluprazan let do Frankfurta i da ću prespavati cijeli let ono uslijedio je hladan tuš dolaskom na gate 🙁 pitanje je bilo hoćemo li mi uopće stati u jedan avion s obzirom koliko ljudi je čekalo. Mislim imali smo A380 pa smo stali svi no ne znam je li uopće bilo  bar jedno slobodno mjesto. Problem je bio u tome što ovaj let u biti nije za Frankfurt nego za New York, a u Frankfurtu ima samo stopover tako da je pola tog aviona u biti išlo za NY, a ostala polovica nas je izlazila u Frankfurtu. Da nije bilo te ekipe ispunio bi mi se san da spavam ko drvo na 13h letu no ovako sam se naguravao s dvoje starijih nijemaca. Let je prošao točno onako kako prolaze economy class letovi s učestalim buđenjem jer ti se neki dio tijela ukočio nakon što si 20 minuta spavao sav iskrivljen. I to uz napomenu da mi je Singapore Airlines daleko najbolji i najkomforniji od svih tih ekonomskih klasa.



Ali ajde preživilo se i to te se sletilo u Frankfurt gdje sam imao 4h pauze do sljedećeg leta za Zagreb s kosilicom Croatia Airlines-a. Kako drugačije iskoristiti tih 4h nego li opet u lounge pod tuš te jesti i piti. No švabo ko švabo šalje te prvo na security check iako si tek sletio i u transitu si. Naravno voda s prethodnog leta je ekstremna opasnost te istu bacaju i usputno te tlače nekim nebitnim glupostima i zahtjevima. Nakon te utlake napokon sam u transit zoni i gledam  okolo nigdje nema nikakvog lounga te pitam nekog radnika gdje je XY lounge ka on meni “to ti je vani kod checkin šaltera??”  Znači ja moram napustiti transitnu zonu i proći passport control da bi otišao u longe, Onda u povratku opet moram u passport control, security control da bi se vratio u transit zonu. Već tada sam u svoju memoriju ubacio dodatak “ubuduće izbegavati sve letove preko Njemačke i Austrije” no 4h su 4h pa sam svejedno napustio transit zonu i otišao u lounge kad ono opremljeno gore neko kvartovska kafana. Malo kruha, šunke, sira i 3 soka. Ajde barem imaju tuš kad ono locked i lik na recepciji traži 10 eura da koristiš tuš ??? Sa suzom u očima sjetio sam se prošlogodišnjeg povratka sličnom rutom samo umjesto Frankfurta je bio Zurich koji je 65x bolji aerodrom kao i longe koji je kao 5* hotel breakfast uz besplatan tuš. Tu sam nabacio pečat na odluku da više ne letim preko njemačkih aerodroma. Kad sam već tamo pojeo tu šunku i sir i ubio oko pa ajmo nazad probijati se u transit zonu. 
Srećom pa je kosilica na letu Frankfurt – Zagreb bila očekivano prazna pa sam se mogao raskomotiti iako upitno je koliko se u tim minijaturnim avionima možeš raskomotiti. Posebice kad s A380 dodes u propelerca, a kao i uvijek dobio sam sjedalo uz propeler tako da usputno testiram i sluh. 
Potom je slijedio omiljeni dio putovanja, a to je temperaturni šok i izlazak na zagrebačkih +2C nakon 3 mjeseca na +30C. MIni heart attack u prelasku iz aviona do busa koji nas vozi do aerodromske zgrade gdje još uvijek nije bilo nikakve korona kontrole osim upita na provjeri putovnice ako sam u zadnjih 14 dana bio u Kini ili Italiji. Tada ( 05.03.2020 ) su samo te dvije države bile žarište pa je bilo samo bitno da niste od tamo i sve drugo je nebitno tako da sam bio van aerodroma bez problema i bez karantene. Ovi koji su dolazili 10ak dana poslije su bili lošije sreće jer su dobili karantenu, a nije bilo ni javnog prijevoza.
Ja sam imao organiziran privatni prijevoz i po dolasku doma javim se dežurnom infektologu jer dolazim iz “opasnih” krajeva s nekim simptomima na dobijem laganu odbijenicu da mi nije ništa i da ležim doma i pijem čaj. te ako ne prođe odi kod obiteljskog doktora. Nakon pet šest dana grlo i dalje nije prestalo pa se naručim kod doktorice kad na dolasku u ambulantu doček i po. Širom otvorena vrata, svima zabranjen ulaz u ambulantu jer dolazim ja. Niža klasa se smrzava vani na ulici da bi ja ušao na pregled. Svi zabarikadirani i pregledavaju me kao da imam 700 zaraznih bolesti odjednom i uz svu dramu dobio sam antibiotike na recept, ali i dalje nikakav test ni potvrdu jesam li koronaš ili nisam.  Vozi kući, mjeri  temperaturu dva puta dnevno i javljaj svakih par dana ako bude temperature. Prvih tri četiri dana sve u redu kad odjednom 37,5 temperatura.  Zovi ponovo onog dežurnog infektologa kad tamo opet nije ti ništa lezi doma i mazni si koji paracetamol. Sutra dan već nije bilo temperature no samo bolno grlo  je trajalo još  sigurno 20 dana. Tada je već došao i 4. mjesec s toplijim vremenom pa je osim zabrane kretanje van općine otišla i moja borba s grlom. Jesam li uopce imao koronu ili nisi nemam pojma niti ću vjerojatno znati. U to vrijeme nisam ni pomišljao da će se to sranje toliko dugo razvlačiti i da ćemo danas tj punih 9 mjeseci poslije još uvijek biti” zaglavljeni doma” S duge strane da nije takva situacija ja vjerojatno ne bi nikad ni pisao ove gluparije. 
Nekim naopačkim redoslijedom sada kad sam završio Bali početi ću pisati o onome što je prethodilo Baliju, a to su Filipini počevši s odlaskom na Bohol i Panglao. 

Ako ste propustili neki od putopisa nagrađenih Pulitzerom možete ih pročitati ovdje 

Bali putopis

 


 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *