Piše: Maja Uršić Staraj
Vratili smo se jutros i još sam puna intenzivnih dojmova. Mi smo sami organizirali put na temelju iskustva naših prijatelja, „Lonley planeta“, stranice „Thaimer“ guglanja blogova i putopisa te savjeta na temi „Tajland“ na forum.hr. Što se tiče foruma, osim praktičnih savjeta, mislim da smo dobili dobar dojam o stilovima putovanja, tj. ukusima pa nam je to pomoglo složiti putovanje po našem ukusu. Dakle, nakon što smo dobili dojam što Tajland nudi, pali smo u depru što imamo samo 2 tjedna + dani puta jer Tajland stvarno ima puno toga za ponuditi. Nije pomoglo ni to što sam ja u zadnji čas skužila da je Angkor Wat (Kambodža) poprilično blizu granice, a posjet tom najvećem hramu na svijetu mi je bila dugogodišnja želja.
Kako je putovanje bilo povodom 10.godišnjice braka trebalo je zadovoljiti listu želja dvije osobe s različitim ukusima: priroda i životinje za muža, kultura i lifestyle za mene.
Dakle, napravili smo popis top prioriteta i to su nam bili Angkor Wat (koji nema veze s ovom temom, ali je diktirao itinerarij), slonovi, Bangkok (glavne znamenitosti) i plaže. Za plutajuću tržnicu sam bila neodlučna zbog podijeljenih mišljenja putnika. Ako ostane vremena, posjetili bismo i jedan nacionalni parku. U konačnici je to ispalo:
Dan 1: dolazak u Bangkok, borba s jet lagom i umorom od puta = pive („Chang“ nam je odmah legao) u uličici pored guesthouse-a u okolici Khao Sana.
Dan 2: namjera je bila posjetiti Wat Arun, Wat Pho i Grand Palace, a ispalo je da smo posjetili 2 hrama, ubila nas vrućina i prepustili smo flowu grada. Odlučili se na masažu poslije hramova, a palaču pustiti za neki drugi put. Oko 20h ulijećemo u agenciju da nam sredi dvodnevni izlet za sljedeći dan. Stvar je u tome da smo htjeli ići u “Elephant World” – NGO za spašavanje slonova – ali nismo imali pojma kako doći i što vidjeti u Kancahanaburiju. Tako da je agencija olakšala stvar, a mi novčanik jer nismo pitali za cijenu. No, ono što treba istaknuti jest da smo mi uletili u agenciju u 8 navečer dan 2., a pokupili su nas ispred guesthouse-a u 7 ujutro dan 3. Živio Tajland!
Dan 3: Agencija nas kupi ispred guesthouse-a oko 7:30. Bilo nas je strah da se nismo nešto krivo skužili s agencijom, ali govorim mužu da svi koji su bili na Tajlandu govore da minute nisu bitne. I stvarno, stavljaju nas u jedan kombi, prebacuju u drugi, šole nadoknađuje vremensku razliku i negdje na pol puta kupimo vodičkinju. Prvo stajanje – floating market Damnoen Saduak. Jest turitički, ali ruku na srcu niti je tko od nas došao tamo po voće i povrće. Gledam na to kao na win-win između želja turista i lokalne ekonomije. Vožnja je ugodna, lijepa i zabavna. Kupujemo set začina (ovaj put sam pitala za cijenu), a na susjednoj barčici uzimamo najbolju pohanu piletinu ikad. Na kraju nam je drago da smo bili. Nakon toga idemo u Kanchanaburi na ručak, a poslije se grupa razdvaja – jedini idemo na Erawan slapove. Jako lijepi, na 7 razina, park uređen, šetnja ugodna. Ovdje se puno lokalaca dolazi kupati (obučeni! – primjećujemo te kulturološke razlike). I ovdje javno priznajem svoju sramotu: muž kaže da su Plitvice puuuno ljepše, a je ne znam jer nisam nikad bila! Obećajem sebi, njemu, a sad i svijetu da ću ići u roku godine dana. Dok smo se vozikali između tih atrakcija, vodičkinja nam pomaže dogovoriti posjet „Elephant Worlu“. To je super primjer kako čovjek „ljosne“ na gluposti: organizirali puno toga vezano uz putovanje, osim one stvari koja nam je bila visoko na listi prioriteta. No, sva sreća pa na Tajlandu ništa nije problem. Imamo deal drugi dan u 9 ujutro. Večer završavamo na vrlo ugodnoj drvenoj terasi u zelenilu u dvorištu guesthouse-a, a uz društvo macaklina i „Changova“.
Dan 4: „Ovo mi je jedan od najljepših dana u životu!“, reče moj muž, ili-ti-ga čovjek koji je prisustvovao rođenju svoje kćeri. Čisto da stavim stvari u perspektivu. A ja se slažem s njim. „Elephant World“ je organizacija za spašavanje izrabljivanih slonova, a trenutno ih se skrbi za njih 25. Imaju nekoliko programa volontiranja: od 1 dan (što smo mi imali) do nekoliko tjedana. Slonove smo hranili, kuhali smo im, a kasnije smo ih prali i kupali se s njima u rijeci. Vidjeli smo i edukativni filmić o slonovima. No, ovaj put teško nalazim riječi kako bih opisala što nas je toliko oduševilo. Slonovi su nas oduševili, ali i volonteri i zaposlenici tog ogromnog imanja. Cijela atmosfera je pozitivna i posebna. Ja bih to svakako preporučila svim ljubiteljima životinja i kao alternativu jahanja slonovima koji to uopće ne podnose dobro jer nemaju snažna leđa. Uglavnom, oboje smo se složili da bismo voljeli otići tamo na obiteljsko volontiranje na 2 tjedna čim naša kćer malo naraste.
Po dolasku u Bangkok pičimo u „Terminal 21“ večerati u food courtu „Pier 21“, a nakon toga roof top bar „Axis& Spin“ (blizu Terminala 21, nema dress code, što je slučaj s većinom takvih barova). Totalno lud feeling biti cijeli dan sa slonovima u Kanchanaburiju, a u tom istu danu biti na krovu zgradu s pogledom na svijetla modernog Bangkoka. Više je zahtjevno psiho-emotivno nego fizički.
Dan 5: prijepodne odlazimo u posjet Grand Palace. Iako lijepo, ne doživljavamo ga jer smo se kompleksom jedva kretali od mora turista. Nakon glavne znamenitosti – smaragdni Buda – skraćujemo obilazak. Nakon toga lovimo avion za Kambodžu.
Dan 6 i 7: Kambodža (Angkor Wat + điranje Siem Reap)
Dan 8: Povratak u Bangkok, prebacivanje s aerodroma na noćni vlak za Surat Thani (destinacija Koh Pha Ngan). Napomena kod noćnog vlaka: kupili smo karte odmah drugi dan u Bangkoku i već su express (ako me pamćenje dobro služi) bili rasprodani. Uzeli rapid = jedan vagon i 32 ležaja, iskustvo iznad očekivanog. Stigli u ST jedno sat vremena kasnije u odnosu na red vožnje.
Dan 9: Iskrcavamo se u Surat Thaniju. Tražimo na željezničkoj ured od Raja Ferry-ja, ne nalazimo ga. Bilo mi je žao da se nismo sjetili uzeti karte bus+ trajekt odmah na željezničkom, ali što je tu je. Uzimamo transfer bus + trajekt od nekih posrednika za 400 THB po glavi (što je oko 40 THB skuplje nego da smo uzeli direktno, dakle gubimo 8-9 kn po glavi s čime možemo živjeti u zamjenu za komoditet). Hop hop i eto nas na otoku. S jedinom vrstom taksija (pick up s klupama) dolazimo do resorta u Haad Yao. Wow. Plaža kao iz reklame. Nema ljudi, luftića, grupa kineza ili talijana (bez uvrede ikome), flamingosa, suncobrana, a tek pokoja ležaljka. Iznenađuju nas toplina mora, plime i oseke, mekani pjesak i palmice.
Dan 10: to sve isto, uz malo manje iznenađenosti, malo više sunčanja i kupanja, jedan koktel, nešto više „Changova“ i mazanje obilnim slojem kreme za tijelo da nadomjestimo neobilni sloj kreme za sunčanje, nadajući se da je crvenilo znak kože koja će se pretvoriti u preplanulo, a ne reš pečeno.
Dan 11: Iako nam je lijepo u Haad Yao, kužimo da nam je i dalje preturistički te da bismo u bungalov. Prebacujemo se u Chaloklum, 10-15 vožnje taxijem (od rentanja skutera odustali nakon dugog nećkanja, iz razno raznih razloga). Smješteni u bungalovima „Wattana“ – to je bilo to! Lijepi, drveni, u zelenilu, ali na mirnoj lokaciji. U blizini plaže Malibu (koja nas je oduševila) i Chaloklum (isto lijepa, ali ne toliko kao Malibu).
Dan 12: Kupanje i sunčanje. Naletili na pučku veselicu u samom centru naselja: ubijamo se od street fooda, dajući naglasak na sva ona jela koja do sad nismo drugdje vidjeli i/ili probali: od friganih kozica s lišćem paprati, svježih proljetnih rolica pa do kineskih stoljetnih jaja. Lokalni bendovi sviraju covere: od Gunsa do Marleya. Super neka pozitvna vibra.
Dan 13: Kupanje i sunčanje. Našla tečaj tajlandske kuhinje u Chalokulumu. Restoran drže Rusi, a kuhar je Tajlanđanin. Restoran se zove „MultiHouse“ (ima ih na fejsu). Zatvoreni su ponedjeljkom kad održavaju tečaj. Ispalo je da sam bila jedina tako da sam imala privatnu poduku umjesto tečaja u maloj grupi (on line recenzije i naši frendovi kažu da ta “mala grupa” od 5-6 ljudi često bude i 10-15 ljudi). A cijena je ista kao i drugdje (1500 thb). Uglavnom, imala sam sreće. Chef i vlasnici super simpa, ćakulamo s njima uz pivice. Zadovoljna rezultatom, muž i ja nismo sve ni stigli pojesti, pakiraju nam za van. Ostatak dana plutamo u moru jer smo se prejeli i nismo bilo u stanju plivati.
Dan 14: ujutro kupanje pa pakiranje. Popodne put pod noge. Isto kao i dolazak, uz razliku da ovaj put nalazimo ured Raja Ferry-ja: taxi, trajekt, kombi, noćni vlak.
Dan 15: Stižemo u Bangkok s 1,5 – 2 h kašnjenja (nama to kašnjenje nije smetalo, ali čisto da budući putnici dobe dojam) i dolazimo u hotel. Dakle, za zadnji dan smo htjeli drugačije iskustvo i lokaciju. Biramo na booking.com-u, kombinirajući nas budžet (koji se raspao već prvih dana boravka jer smo se ponašali kao “pijani Rusi”), ocjene i lokaciju. Izbor pada na „Chateau de Bangkok“ koji je ispunio naša očekivanja. Nadoplaćujemo rani check-in, ispiremo sa sebe tragove višestrukih prijevoznih sredstava i krećemo u obilazak. Odabiremo („Lonley Planet“ preporuka) „Bangkok Dolls“, iako ne znamo točno što očekivati. Ali ideja je bilo da pronađemo nešto za našu trogodišnjakinju. Jbg, trogodišnjakinje i lutke idu zajedno, zar ne? Ne! Radi se o prekrasnim ručno rađenim tradicionalnim lutkama. Mjesto je pomalo nadrealno, a put do tamo još više. Radi se o lokaciji van svega,a mi smo imali i vremena i volje te odlučili pješačiti preko sat vremena. Kako smo uz put krivudali, zaneseni kupovinom suvenira, dodatnim razgledavanjem i fotkanjem, dolazimo tamo nakon 2-3 sata, prijeđenih cca 5 km po suludim putevima koji uključuju i hodanje kroz podvožnjak bez nogostupa, uz barake i straćare jer google maps bira “najkraći put”. Mjesto je neobično: tip nam otvara vrata pomalo prašnjavog muzeja, pali svijetla i pušta nas same. Lutke predivne, u pripadajućem dućanu kupujemo slike na tkanini i žicamo vode (dobivamo 2 zatvorene bočice od pol litre za koje ne žele uzeti novce). Nakon kraćeg razgovora s gazdom (sin žene koja je to pokrenula) i nakon što je čuo koliko smo hodali da bismo došli do njega, šalje vozača da nas odveze do prve stanice metroa. Muž i ja smo bili ful pod dojmom cijelog mjesta i tog gostoprimstva. Idemo do „Terminala 21“ pojesti u „Pier 21“ i poslije dnevno – noćno kupanje u bazenu na krovu hotela. Otkrivamo da, osim bazena, imaju i jacuzzi. Otkrivamo i da smo tamo jedini. Smijemo se k’o mala djeca.
Dan 16: prvi put idem sama po Bangkoku jer se muž ostaje brčkati. Ovaj put želim vidjeti kako izgleda „prava“ tržnica za usporedbu s onima što su kao namještene za turiste. Google maps i ja krenusmo, svako malo mi kaže da idem sporije nego što je on zamislio i mislim si „hodaj ti brže na +35. Ovaj put me vodi uz cestu između dugačkog i visokog zida omeđenog šiljcima i autoceste. Prvi put se ne osjećam ugodno, nigdje nema pješaka, a niti taxija u slučaju da se predomislim. Ta cesta je dugačka oko 1,5-2 km (sve skupa je bilo oko 3,5 km do tržnice). No, dolazim do kraja, za nekoliko minuta i do tržnice „Khlong Toey“. Već iz daljine je počelo vonjati, a kad sam došla do tržnice postalo je nesnosno. Mislila sam da je to samo prvi zapuh i hrabro nastavila dalje. Neću ni pričati koliko sam stršala tamo, u bež hlačama, rozim šlapicima, mobitel s google mapsom naspram kaosa ljudi, robe, užurbanosti, prodaje, kupovine, ispiranja, dostave… Smrad po trulom voću, povrću, a pogotovu mesu, koji se miješao s raznim street foodovima bio mi je neizdrživ. Na kraju sam spoznala svoj limit, gdje moj zapadnocentrični komoditet počinje, a završava moja volja za istraživanjem i multikulturalnošću. Moj želudac je rekao dosta. Otišla sam tamo s namjerom da kupim neke namirnice za ponijeti doma, a vratila sam se praznih ruku. Inače, „Lonley Planet“ kaže da je jedna od najvećih u Bangkoku te da je „neizbježno izvor mnogih jela koje jedemo u gradu“! Okrenula sam se i lovila prvi metro za posjet etno kući.
Bili smo neodlučni bismo li posjetili Jim Thompson’s house, a onda smo skužili da nam je Ban Kamthieng puno bliže, što geografski, što interesno. Radi se o etno kući koja naglasak stavlja na narodne običaje i njihov svakodnevni život. Kuća je rekonstrukcija seoske kuće sa sjevera Tajlanda i prikazuje način svakodnevnog života, privredu, običaje i vjerovanja (ulaznica 100 thb). Idealna za posjetitelje koji nakon Bangkoka planiraju na sjever. Ima simpatične multimedijalne sadržaje, nalazi se uz samu stanicu metro-a Sukhumvit i predstavlja malu zelenu oazu među neboderima. Nije ni zanemariv kafić pored jer ima terasu u hladu i finu kavu.
Vraćam se u hotel. Moja polovica i ja još se malo brčkamo za kraj, odlazimo na masažu (isto za kraj), uživamo u street foodu (i to još jednom za kraj). Zapinjemo u prometnoj gužvi i doslovce trčimo na avion.
Post je poduži, ali dojmovi su nam wow. Voljela bih se osvrnuti na neka iskustva zasebno u nadi da će nekome pomoći što u logistici, što kako bi se dobio bolji dojam pa da si putnik/ca zna izabrati, a i zato jer smo završili na nekim ne često spominjanim mjestima.
Logistika (prijevoz, smještaj, hrana, ulaznice)
Što se tiče glavnih stvari: dolazak na aerodrom (imigracija), mijenjanje novaca, kupovina SIM kartice, dolazak do grada i kretanje po njima, raznorazni transferi – sve nam je bilo kako je napisano na stranici Thaimer. Nadodajem par stvari: treba čuvati žetone (metro), tj. kartice (skytrain) jer trebaju za izlazak iz vlaka. Dodala bih još da treba čuvati i kartu za Orange express boat jer ju još jednom pitaju na brodu. Nama je malo bilo zbunjujuće na kojim stanicama staje jer malo ide jednom strane obale, malo drugom, ali smo se brzo snašli. Na doku sam uslikala tabelu sa stanicama, tj. dokovima pa sam po tome pratila. Iako, mi smo bili smješteni u području Khao Sana, a s brodom smo išli do glavnih znamenitosti što će reći – išli smo kud i svi što Tajlanđani znaju pa ti objasne.
Ono što ne znaju je pronaći ulice: dosta često smo imali gnjavažu s taksistima koji nam nisu znali pronaći smještaj unatoč tome što bih im dala i napismeno (imala sam malu putnu bilježnicu u kojoj su mi bile sve glavne stvari zapisane, uvijek imam paranoju da ću u ključnom trenutku ostati bez baterije na mobu). No, na kraju sam ne jednom palila google maps na svom mobu i davala takstisti da po tome vozi.
To nam je zapravo bila jedina poteškoća: znaju samo osnove engleskog, ali je njihov izgovor skroz grbav pa sam jedva to malo kužila. Što se tiče taksija po Bangkoku, kao što piše na Thaimeru: zaustavljaš ih na cesti, ako neće paliti taksimetar, zaustavljaš sljedećeg. Redovno su nam nudili dva, ako ne i tri puta veću cijenu od onoga što je na kraju pokazao taksimetar. Iako imamo nedovoljan broj za statistiku, naš dojam je da su roza taksiji bili bolji u odnosu na žuto-zelene glede gnjavaže oko toga. Ali ponavljam, premali uzorak za generaliziranje.
Sebe smatram „iskusnim pješakom“ – volim pješačiti na putovanjima, ali ako tamo nisam poginula, valjda nikad ni neću. To je jedna jedina stvar koju bih promijenila na Tajlandu, tj. Bangkoku: promet. Jebala ih kriva strana ceste. Redovno bih pogledavala na suprotnu stranu i umalo me zgazilo. A motoristi nisu normalni. Još uvijek mi nije jasno kako najlakše i najefikasnije preći cestu jer pješački i semafori su ponekad funkcionalni, a ponekad ne. Znali smo se zalijepiti lokalcima za leđa, pa kad idu i oni, idemo i mi. No, meni je i to bio čar grada. Osim kad smo umalo zakasnili na avion zbog zastoja u prometu. Sva sreća pa nam je taksist u jednom trenutku rekao da izađemo na cestu i nastavimo pjege. Prvo smo mislili da se zeza, ali stvarno je bilo 3 minute pješke, za nešto što bi trebalo brat bratu još 20 minuta taksijem. Put do Pha Ngana je funkcionirao besprijekorno (noćni vlak, bus/kombi, trajekt, taxi).
Smještaj:
Mi smo se držali budžeta do 200 kn po noći za 2 osobe (prosjek za cijelo putovanje). Dakle, tražili smo funkcionalnost prije svega. To je bilo da ima privatnu kupaonicu i da je lokacija svrsishodna našim planovima za taj dio putovanja. Tko traži dlaku u jajetu ili lavandinu, naše iskustvo mu neće biti relevantno. Doduše, dlaku nismo nigdje našli, ali nije to ta razina čistoće kao u Europi (da se sjaji kao s reklame za „Domestos“), ali nije ni prljavo. Na većini ovakvog tipa smještaja nije bilo ormara. To mi je na početku bilo neobično, ali mi smo se zadržavali na jednom mjestu od 1 do 3 noći pa nam nije bio problem. Imali smo backpackove + jedna mala torba (tipa za plažu) i jedan mali ruksak. U nekoliko navrata bismo potrpali stvari za dan-dva u te torbe i pustili ruksake na čuvanje (u guesthouseu za 30THB, na aerodromu za 75 THB). Uglavnom su kreveti tvrdi, uz pokoju iznimku. Najbolja kombinacija nam je bila da soba ima klimu i ventilator. Kad bismo se vratili navečer u sobu, upalili bismo oboje da se soba rashladi, a onda bismo pred spavanje ugasili klimu, a ventilator stavili na jedinicu. To je definitivno nama bila najbolja kombinacija za spavanje. Inače, stvarno nisu normalni s tim klimama. Ja sam uvijek u toj torbi imala maramu ako bismo putovali negdje malo duže. Vratila sam se doma s blago natečenim grlom i kašljem jer su me ubile te stalne izmjene +38/+15.
Mi smo bili smješteni prvo u New Siam 1 Guesthosue (malo dalje od buke, a blizu kafićima i restoranima, i blizu doka 13 za orange boat). Mala soba, socijalističko uređenje (mi bismo rekli 1*), ali imala je sve što je nama bilo potrebno. U Kanchanaburiju nam je agencija sredila smještaj Blue Star Guesthouse. Uz samo glavnu ulicu, a unutra hrpa zelenila, sve uređeno u drvu. Preporučam ga ovako jer ga nema na bookingu ni Agodi (već imaju svoju stranicu), a tamo nam je bilo baš lijepo. Na Pha Nganu smo bili 2 dana u Haad Yao Bay View resortu. Sve bi bilo super da sobe imaju prozora, ali imaju samo staklenu stijenu s vratima. Sobu je bilo nemoguće proluftati. Inače bi bio super smještaj, iako je malo načet vremenom. Drugi smještaj nam je bio u Wattana resortu (bungalovi) i tamo nam se jako svidjelo. Jedino treba 10-15 minuta pješke do Malibu plaže i centra naselja. On sam je na plaži, ali nekoj bezveznoj. Tako da smo se i tamo znali okupati na brzinu. Obje lokacije imaju 7-11 što je nama bilo bitno. Za kraj smo bili u tom Chateau de Bangkok o kojem sam već pisala. Jedino nisam spomenula da je to jedino mjesto gdje su nam na check-inu, uz pasoš tražili i onaj odrezak od imigracije. To smo se iznenadili i na svu sreću smo ga imali (na Thaimeru piše da nije bed ako se izgubi jer ga ponovo ispuniš). Eto, ne znam bi li nas primili da ga nismo imali. Inače, njegova lokacija je super (blizu Ploenchit stanice) i dobar je za kruzati u svim smjerovima. Na granici s područjima Siam Square, Sukhumvit, Lumpini i sl. Za one koji će imati sličan itinerarij kao i mi: Bangkok – negdje drugdje na Tajlandu – opet Bangkok, toplo preporučam da budu smješteni u dvije različite zone grada jer je doživljaj grada potpuno drugačiji. Muž i ja smo komentirali kao da smo u drugom gradu.
Hrana:
Mi smo zaljubljeni u thai street food. Najbliže restoranu gdje smo jeli je zalogajnica s metalnim stolovima i čašama. Sve ostalo je bilo manje-više na cesti (uz iznimku food courta Pier 21). Jeli smo sve redom, sve je bilo super. Preporučila bih aplikaciju za mobitel „Bangkok Street Food“ jer sadrži sastojke za većinu jela. Jedino nam se nije svidjela juha s rezancima i kuglicama od mesa, tj. juha, povrće i rezanci su bili fini, a te kuglice nisu. Da nam nisu svi nahvalili street food možda bismo se brinuli oko higijene, ali nismo. Obrtaj hrane je velik, cijeli grad tako živi pa jesmo i mi. Cijene smiješne. Rang cijene obroka street fooda je varirao od 40 do 120 THB (s tim da smo 100 prelazili samo na otocima). Za 10-20 kn smo se ubijali od klope. Vrlo često su nas pitali želimo li spicey, ja bih rekla malo i dobila bih ono što je za mene poprilično ljuto. Prvi dan sam popila, ne razmišljajući kavu s ledom. Tek sam se poslije sjetila: led! Probava! No, nije mi bilo ništa i tako sam svaki dan pila Ice Latte ili Ice Capuccino koji su mi bili poprilično fini u nedostatku talijanskog espressa. Također, ohrabreni, nastavili smo mlatiti po fruit shake-ovima (prefini), dakle, isto s ledom i nismo imali ama baš nikakvih problema. Mada, ne bih se nikako usudila to formulirati kao preporuku jer smo različiti pa nekome može naškoditi ono što nama nije.
Uz Bangkok street food preporučila bih još aplikacije maps.me (offline mape), i za metro. Što se tiče logistike, na Tajlandu bih mogla bez svega, ali ne bih mogla bez neta. To nam je uz pare bila druga najvažnija stvar na putovanju jer nam je pomagala za kretanje s google mapsom (jer ne moraš staviti ulicu već npr. stanica metroa, znamenitost, hotel i sl.) i onda vodi. Pogotovo za javni prijevoz i pješačenje. Pronalazak smještaja i kontakata. Nama se net pokazao neophodnim i dobro da smo odmah na aerodromu uzeli karticu. Jest skuplja ta turistička, ali me za to nije bilo briga.
Za kraj, citirala bih frendicu: „Tajlanđani znaju što ti treba i što tražiš prije nego ti to znaš“! Nama je stvarno sve funkcioniralo besprijekorno.
Izdvojeno:
Za kraj bih izdvojila nekoliko stvari koje zapravo spadaju pod doživljaj. Prva je bila susret s tajlandskom ljubaznošću i načinu ophođenja. I makar se neki posjetitelji jesu bili na to osvrnuli, nisam uopće to mogla zamisliti. Jer kad kažeš ljubazan i nasmiješen, misliš na neki naš pandan tome. Ali ovo je drugo, kužiš da to izvire iz njihove kulture. To spominjem jer sve ovo što sam vrlo opširno opisala prije, da je u nekoj drugoj državi, to uopće ne bih jednako doživjela (puno država ima prirodne ljepote, finu hranu i impresivne znamenitosti). Ali ljudi i kultura su ono što (meni) čini razliku. Osjećali smo se dobrodošli, sigurni i opušteni jer smo znali da smo na neki način u dobrim rukama. I to nadilazi individualne razlike među ljudima: neki su otvoreniji, neki zatvoreniji, netko se možda uopće neće nasmiješiti, ali je vrlo velika vjerojatnost da će ti pomoći ako zamoliš. I onda taj turizam. Naravno da zarađuju na turistima i da je to sasvim legitimno. I da, svi oni koji se sjate oko tebe nudeći ti nešto, dobe proviziju, platiš malo više. Ali mi nismo naišli na nikakve prevare, skrivene troškove ili muljanja. I svi nude isto ili slično za otprilike jednaki iznos. Naravno, postoje te poznate prevare turista, ali su informacije o njima toliko razglašene svugdje da čovjeku ne treba puno da to se o tome informira. Uglavnom, nama je trebalo 2-3 dana da to skužimo i da se opustimo što je jedna od najvažnijih stvari na GO. I tako smo se prepustili u njihove ruke. U prenesenom, ali i doslovno značenju.
U tajlandskim rukama smo bili na tajlandskoj masaži: prvi i zadnji dan. Prvi dan smo bili u čuvenom centru tajlandske masaže i medicine u sklopu hrama Wat Pho. „Lonley Planet“ nas je dobro informirao da centar djeluje na dvije lokacije: jedna unutar hrama, a druga izvan, odmah preko ceste. Super kod druge lokacije je da su prostorije klimatizirane i ima ful malo ljudi. Uzeli smo tajlandsku masažu s biljnim kompresama. Čisto savršenstvo. Van smo izašli jedno 3 kg lakši. Cijena je bila oko 650 THB. Inače, klasične tajlandske (bez dodataka) se kreću oko 300 thb, za 60 minuta. Zadnji dan smo pak bili u centru „The Touch“ koji se nalazi između hotela „Chateau de Bangkok“ i „7-11“ u istoj ulici. Ovaj put smo uzeli klasičnu (300 thb), ali ta nije bilo toliko dobra kao prva. I muža i mene su malo boljeli mišići na nogama nakon masaže, a prije masaže nisu. A ostatak je bio ful ok tako da bih išla ponovno, ako iz nekog razloga ne mogu otići u Wat Pho. Tu smo skužili o razlici u stručnosti o kojoj su ljudi pričali. Dakle, nije da te thai masaža izlomi, nego nedovoljno dobri maseri. Naša preporuka je definitivno Wat Pho centar (preko puta hrama).
Maja Uršić Staraj
Viza: Potrebna za Hrvatske državljanje –> Više informacija
Smještaj: Rezervirajte najjeftiniji smještaj i platite na dolasku. Besplatno otkazivanje.
Destinacije: Bangkok, Chiang Mai, Chiang Rai, Koh Samui, Koh Phangan, Koh Phi Phi, Koh Lipe, Koh Tao, Koh Chang, Ayutthaya, Sukhothai
Transport: Općenito o transportu, Aviokompanije unutar Tajlanda, Cjelokupni vozni red autobusa, vlakova i brodova kroz Tajland
SVIĐA TI SE OVO ŠTO ČITAŠ?
