Putopis s Balija – Ubud i okolica

Putopis s Balija se nastavlja s trećim dijelom gdje ću pisati o istraživanju Ubuda i okolice koliko mi je to kiša dopuštala. U prvom dijelu ste mogli čitati o južnom Baliju te u drugom dijelu o čistim jastucima i stjenicama
Taj prljavi jastuk je očigledno zbunio dosta ljudi koji imaju krivu percepciju da je cijeli Bali takav prljav i opet provlače floskule o Jadranu kao najljepšoj destinaciji u svemiru no to što je moj izbor smještaja od 90kn noć ispao jadan definitivno ne predstavlja cijeli Bali. Bar tamo imate na raspolaganju tisuće i tisuće odličnog smještaja za smiješne novce uspoređujući s to s europskim cijenama. Klikom na link OVDJE možete provjeriti ponudu 500+ smještaja 5 zvjezdica koje možete rezervirati na Baliju gdje sigurno neće biti onako lijepih jastuka.

No ajmo dalje nakon što sam se pogubio iz tog smještaja te otišao u novi smještaj kodnog imena Kubu Taman Home Stay koji je mali obiteljski budget hotel koji je također koštao 100kn po noći s doručkom. Dočekali su me najljubazniji domaćini ikad igdje u cijeloj jugoistočnoj Aziji. Bračni par u 40im godinama s djecom te njihova mama koji su svakodnevno donosili neke deserte, voće i što već ne. Tamo sam prvi put vidio i probao balineški mango koji je bijel te nekakve njihove slatkiše za koje pojma nemam kako se zovu. Centralno lociran smještaj u tihoj uličici te po prvi put ikada imao sam zatvorenu garažu za skuter. Slika ispod je jedno od čašćenja domaćina 

 

Ginger tea, torta i bijeli mango

 

Nakon što sam se raskomotio i najeo bilo je vrijeme da se istraži Ubud i prva destinacija je bila jedna od najpoznatijih stvari na otoku, a to je Tegalalang rice terrace. Na putu do tamo shvatio sam da neću uspjeti vidjeti ni približno od onog što sam planirao po Baliju što zbog očajnih cesta, što zbog nezgodnog terena i na kraju zbog dosadne neumorne kiše. Te famozne gužve oko Ubuda su nebitne kad se vozite skuterom no ako se budete vozili autom i tu ćete izgubiti dosta vremena. Tegalalang terase su locirane 10ak km od Ubuda te ćete putem proći kroz prekrasan zeleni krajolik  sve dok ne dođete na sveopći kaos u obliku milijun auta, štandova i kojekakvih likova koji svašta prodaju uz sama pola riže. 
Ostavio motor uz cestu jer nekog konkretno parkinga ni nema te krenuo dole prema terasama kad neki čoban traži donaciju za ulaz u polje riže?? Produžim dalje na drugi “ulaz” tj puteljak prema riži kad ono drugi čoban isti zahtjev. Tada sam upalio balkan mode pa ipak našao jedan puteljak gdje nije bilo nikoga da žica lovu jer ne radi se ovdje o nekoj službenoj ulaznici nego ljudi doslovno sjede i tlače ljude za novce. Onda se desilo neočekivano !!! 
Otvorilo se nebo i počela kiša po 75. put no srećom bio sam relativno blizu jednom restorančiću s pogledom polja riže. Klupica, precijenjena hrana i piće s divnim pogledom na okolicu. Nije bilo druge nego sjesti tamo i čekati da kiša prođe. 

Dosta ljudi koji bauljaju po puteljcima kroz rižina polja, hrpa blata po tim puteljcima nisu me pretjerano privlačili da uđem dublje u polja na kojima možete pronaći poznate Bali ljuljačke te sam sve to promatrao iz daljine te probao uloviti koju iole normalnu fotografiju, ali nisam bio pretjerano uspješan pa evo tuđeg i boljeg video uratka. 

Nemojte me krivo shvatiti jer Bali je fantastična destinacija za nekoga tko nikada nije bio u Jugoistočnoj Aziji ( ili je bio u maloj mjeri ). Ogromna raznovrsnost svega na tako malom području gdje će vas sve živo oduševiti ili u najmanju ruku zaintrigirati jer niste naviknuli na to. S druge strane za mene koji sam već poprilično dugo u obilasku JI Azije sve mi je to bilo nekako “deja vu” Nakon što sam polja riže već vidio u Tajlandu, Filipinima ili Vietnamu ove na Baliju mi nisu bile neki wow te sam odlučio potražiti nešto što mi je ipak zanimljivije i to se nalazilo tek 1km dalje.
Radi se o “plantaži” i kušaoni kave Bali Pulina gdje se možete upoznati s procesom dobivanja jedne od najskupljih svjetskih kava “Kopi Luwak”  Za ove koji ne znaju ta kava se dobije tako da azijski civet ( nešto slično mački) pojede zrna kave te ih potom seljački rečeno isere te se onda ta zrna kave  odvoje i smelju u kavu. Nekad se ta kava skupljala samo po diviljni gdje su civeti slobodno šetali no i to se promjenilo te sada imate te civete zatvorene u kavezima. Ista stvar je ovdje gdje imate par kaveza gdje će vas vodič provesti i objasniti sve o procesu dobivanja kave. Ako ste animal friendly i osjetljivi na kaveze možda vam je bolje da zaobiđete Bali Pulina. Van toga jako lijepo uređeno mjesto u nekoj gustoj šumi puno zelenila s ljuljačkama te prekrasnim pogledom na kanjoj gdje prolazi neka mini rijeka te neke ville s druge strane. 

 




 

Ulaz je besplatan i odmah po ulazu dobijete svog osobnog vodiča koji će vas provesti okolo te objasniti sve o procesu dobivanja kave te na kraju možete kušati kavu. a novce možete naravno ostaviti kupnjom kave ili ostavljanjem napojnice. Ono što mi se najviše svidjelo što te nitko u niti jednom trenutku ne forsira da nešto kupiš ili ostaviš lovu. Doslovno je sve na tebi bez da ti kvocaju iznad glave. Nakon što odradiš turu sa vodičem možeš ostati tamo i samostalno se prošetati ili sjesti na jednu od ljuljački. Jedino su se te ljuljačke plaćale ekstra iako pojma nemam koliko su koštale.

Iako sam ja u svojoj glavi očekivao da će Tegalalang rice terrace prštati zelenilom ispalo je da baš i nije bilo riže nego samo voda i smeđa zemlja. Pomislio sam očito sam došao u vrijeme kad se riža sije te neće nigdje biti zelenila no narednih dana sam uvidio da to ipak nije točno i da na ostatku otoka ima hrpa polja riže koja ne mogu biti zelenija. Jedno od takvih zelenila je i Jatiluwih Rice Terrace koji su od 2012. godine uvršeni na UNESCO listu ponajprije zbog fantastičnog sustava za navodnjavanje koji datira još od 11. stoljeća. Meni osobno puno bolje i ljepše mjesto nego li prije spomenti Tegalalang i ako bi me pitali koje od ovih dvoje posjetiti Jatiluwih bez dvojbe.

S obzirom da se do ovih polja može doći sa dvije strane na obje strane je stavljena kućica na kojoj kupujete ulaznicu koja košta 40000 IDR tj oko 20kn po osobi dok parking za motor ne plaćate ništa, ali ćete za auto platiti čak 2.5kn više. Jednom kada platite ulaz vozite se još 1-2km prije nego li sama polja započnu.
Locirano  u brdima na cca 700m nadmorske visine u podnožju drugog najvećeg vulkana Balija pruža odličnu fotografiju “za razglednicu” no nažalost oblaci su sakrili vulkan koji se malo nazire desno na prvoj fotografiji ispod.

 

Jatiluwih rice terrace

Za razliku od Tegalalanga i šetanja blatom ovdje kroz polja riže imate popločene puteljke kojima možete hodati cca 10km naokolo.  Iako je moguće s autom/motorom doći do samih polja nije moguće s motorom ići kroz polja… probao i dobio odbijenicu pa je bilo šetanje kroz polja. Dio šetnje kroz polja možete vidjeti OVDJE. Ukoliko se umorite ili ogladnite imate na raspolaganju nekoliko restorana i barova od kojih su neki na samom rubu polja gdje jedete rižu i gledate rižu koju će netko drugi jesti. Circle of life.

 

A onda je slijedila vožnja jednom divnom cestom koju sam pokušao dočarati ovom snimkom no nije bilo baš jednostavno jednom rukom snimati, a drugom voziti i istovremeno izbjegavati svu silu rupa po cesti. Da ne zaboravim da je sve to trebalo u letu i komentirati tako da nije bilo lako. Pogledom na ovaj video vidjeti ćete zašto nisam uspio vidjeti onoliko koliko sam mislio da ću vidjeti jer bi me svako toliko dočekao neki ovakav puteljak gdje je bila borba. Uglavnom najzanimljivije i bude po tim puteljcima jer se tamo vidi ono što se na utabanim turističkim rutama nikada ne vidi. Bilo bi mi naravno puno lakše da sam imao montiran gopro na glavi umjesto mobitela u ruci no što je tu je. 

Još uvijek mi nije jasno da jedno tako turističko mjesto može imati toliko loše ceste i to ne u nekoj pripizdini nego doslovno se znaš nalaziti 20m od nekog fensi 5* resorta koji od ispred izgleda prekrasno i onda odeš ulicom od iza kao da je rat bio pred 3 dana. Da nitko ne ulaže te novce od turizma u makar zakrpane ceste kad već ne mogu biti široke. Zato sam se i šokirao kad me moj prijatelj gugl maps odveo na jednu cestu 20ak kilometara jugoistočno od Ubuda. jest da se do tamo guslalo po jadnim cestama no kad sam napokon stigao do te ceste skoro sam htio proplakati od sreće kad sam vidio normalnu cestu. Dvije trake i bez rupa pa se moglo povući u 80km/h nakon što sam se vozio 30km/h zadnji 10 dana.  Krajnji cilj je bio jedan neizostavan hram Balija koji je ujedno i najdebilnija stvar koju sam ikad igdje vidio i ne mislim pri tome samo na Bali već genralno, a to je naravno Penataran Lempuyang ili u narodnu poznato kao “Gates of Heaven” 





Želio sam doživjeti nemjerljivu  glupost uživo pa sam žrtvovao jedan dan i vožnju 70km po smjeru samo za to. Ako no vratiti ćemo se na tu temu kasnije jer ipak je bilo 70km vožnje do tamo, a putem sam išao na druga mjesta. Prvo je bila potraga za nekom plažom vrijednom spomena i vrijednom ulaska u more jer eto me već dosta na Balija, a još ni jednom nisam išao u more.  Prva postaja po putu bila je plaža Pantai Lepang koja se nalazi uz samu cestu i izgleda zanimljivo s crnim vulkanskim pijeskom no enorme količine smeća posvuda bila su previše se za mene te je bilo vozi dalje, a dalje je bilo do trgovine gdje me u mašinu ulovio neki lokalac pokušavajući mi uvaliti neke naočale koje su “unbreakable” ali nije dopustio testiranje nogama.
Tu se odnekud pojavio i neki random stranac pa je onda i njemu pokušao uvaljat te naočale, ali kad je vidio da nema tu kruha onda nam je počeo priče o sebi i obitelji kao da se znamo 100 godina. I tako dok smo jeli, pili i pričali već mi je bio dosadan pa sam mu uvalio paket Oreo keksa da ušuti no on nije imao blage veze što je Oreo niti što su keksi jer ovi u Aziji i nisu baš neki ljubitelji ovih “naših” slatkiša pa sam valjda 3x u životu video nekog njihovog da jede najobičniju čokoladu.  Dobio je savjet da to pokloni sinovima jer će valjda oni voljeti Oreo, ali najbitnije je bilo da sam napokon otišao dalje preko navodno lijepo Blue Lagoon Beach. Opet naravno u društvu mog prijatelja mapsa dolazim to neku blue lagune kad tamo 2356 brodica i još 10ak ogromnih brodova/trajekta i mislim se neš ti plaže s  parama nafte. Kad ono to luka s koje kreću brodove na susjednu Nusa Penidu, a plaža koju ja tražim je iza sljedećeg brda nekih pola kilometra dalje. Dolaskom tamo naravno plati nepostojeći parking 2-3kn i onda se spustiš 50ak metara polurazrušenim zaraslim stepenicama na napokon plažu koja je normalna i gdje se mogu okupati. 
Mali restoran/bar s pogledom na uvalu koji renta precijenjene maske za roniti tamo te malio dio u hladu koju je naravno bio moj izbor. Bijelo-žuti pijesak s primjesama crnog vulkanskog pijeska uz finu tirkiznu boju te minimalne valove bili su idealan poziv za ulazak. Da ne zaboravim da je to bio jedan od rijetkih dana sa suncem

 
 

Zaglavilo se malo na plaži zbog sreće što sam napokon našao poštenu plažu no onda sam skužio da ću zakasniti na moj prvotni cilj već spomenuti Gates of heaven do kojeg ima 30ak km,a  putem je i popularna Candidasa beach za koju mi po dolasku nije bilo jasno zašto je popularno. Opet vulkanski crna plaža no kao i u slučaju Lepang plaže opet hrpa smeća pa je bilo vozi dalje, a put dalje je bio u rangu prethodnih cesta. Kokošinjac, rupa, fali pola ceste, uzbrdica da jedva ideš za gore te tako kilometrima i kilometraima. Zadnjih par kilometara bez gugl mapsa ne da ne bi preživio nego bi završio na nekom drugom otoku. U biti možda da nisam pratio google maps ne bi tu ni završio jer mi je nepojmljivo da je to jedina i glavna cesta jer nigdje nema niti jednog jedinog znaka koji vodi za Penataran Lempuyang ili u narodnu poznato kao “Gates of Heaven” , a širina je dovoljna za eventualno 0.75 auta. Sam kraj su čiste serpentine jer se penje gore u brdo do jednog improviziranog parkinga kojeg naravno platiš te onda ide mali kiosk na kojem se kupuje ulaznica za taj hram koja ide po sistemu daš što daš tj donacije. S obzirom da se moraš potpisati u knjigu donacija i upisati iznos tamo pogledaš koliko su drugi dali i daš pola od toga i vozi dalje. I to je previše. Na tom kiosku umjesto klasične karte dobiješ najobičniji komad papira na kojem napišu datum i redni broj kao u banci te dobiješ ogrtač oko sebe tj oko nogu jer ne smiju gole noge za igranje.

 

Slijedi nekih 200m hoda uzbrdo gdje dolaziš do samog ulaza u hram kad tamo masa ljudi maršira i naslikava se naokolo no glavni “photo spot” na kojem nastaje fotografija ispred jezera s odsjajem nije slobodna za fotografiranje kad ti želiš. Tu u igru ulazi ovaj broj s karte koji u biti označava koji si na redu da pristupiš vratima i  fotografiraš se. U biti ne fotografiraš se sam nego jedan od zaposlenika uzme tvoj mobitel te imaš na raspolaganju 3-4 poze prije nego se ovaj počne derati “Finish. Next one. Number 425” Konačan rezultat vaše fotografije može ispasti ovako

 

 

Kao što možete vidjeti gore moj broj je bio 439, a zadnji broj kojeg sam čuo da prozivaju je bio 380!!! I to nakon što sam bio tamo barem pola sata. Za svaku osobu dok dođe, namjesti se, okine par fotki, vrati se po mobitel i ode prođe 2-3 minute tako da kroz 1h prođe maksimalno 30ak ljudi. U prijevodu ljudi satima čekaju da bi se tamo fotografirali i da bar nešto fotografiraš jer jezero kao takvo je nepostojeće. Pogledajte video u nastavku

 

 

Ove brojeve su uveli tek nedavno jer se prije čekalo u redu jedan po jedan te ste tako išli na fotkanje. Samim time se nisi smio maknuti iz reda jer tko digne guzicu izgubi fotkicu. Ovako barem imaš taj broj pa možeš bauljati okolo čekajući da prozove tvoj broj no postoji problem u tome da nemaš tamo baš što puno za vidjeti da se gubiš par sati jer ćeš upravo toliko čekati da dođeš na redu. Da se ne lažemo pogled kroz vrata na obližnji vulkan je uistinu lijepo no da bi zbog toga čekao satima da dobijem fake fotku jezera ?

 

 

Po ispunjenju misije plan je bio spustiti se niz planinu i otići nekih 5km dalje do još jednog iz must see liste Tirta Gangga gdje sam uvidio da me predugo ležanje na plaži koštalo ove atrakcije. Došao sam tek 10 minuta prije nego se zatvaraju i nisu me htjeli pustiti ni tih 10 minuta da bacim oko bez da platim ulaznicu, pa je bilo vozi dalje jer ionako imam 60km ispred sebe do hotela. Već negdje na pola puta me ulovio mrak koji sam po sebi nije problem no u to doba se valjda sve bube svijeta sjate na visinu moje glave i kako vozim skuter tako se zabijam u sve moguće bube. Glupe kacige bez vizira, premračno za staviti sunčane naočale i ajmo opet 30km/h vožnja. Iako ceste kojima sam vozio vjerojatno nisu ni dizajnirane za nešto brže. Putem sam upao u neko selo u kojem se dešavala neka lokalna zabava pa je to bilo extra gužva prije dolaska u hotel. 
Bio je to već negdje kraj 2. mjeseca te se sve više i više pričalo o koroni, zatvaranju granica i ostalim stvarima kojima smo danas okruženi, a meni su se počeli pojavljivati prvi simptomi s neprestanim suhim kašljem i upalio se health alarm. No o tome i ostatku Ubuda više donosi zadnji putopis s Balija koji slijedi uskoro

Ostali putopis s Balija možete pročitati ovdje 

Bali putopis

 



SVIĐA TI SE OVO ŠTO ČITAŠ?


Loading

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *