Putopis kroz Filipine : Čokoladna brda Bohola i Panglao tirkizne plaže

Nakon što sam završio putopis s Balija vrijeme je za putopis kroz Filipine koji će u biti biti neki mix putopis/savjetnik što vidjeti/posjetiti ako se odlučite otići za Bohol i Panglao, a za odlazak tamo imate moju punu preporuku. Za razliku od Tajlanda, pa čak i Balija na Filipinima nisam sreo jako puno Hrvata niti sam online vidio puno objava vezanih za Filipine, a to je šteta jer su Filipini odlični. Ne samo po plažama koje su daleko bolje od tajlandskih, a za balineške plaže ne treba ni posebno naglašavati nego ponajviše zbog ljudi. Tajland se voli kititi frazom “Land od smile” iako su oni meni više postali “Land of greed” a pravi Land od smile su Filipini.
Apsolutno nikad nigdje mi se nitko nije obraćao s toliko respekta kao turistu koliko na Filipinima. Pričam o turističkim destinacijama unutar Filipina, a ne u nekim izoliranim mjestima dalje od turizma gdje su u svakoj državi ljudi super.  Prva stvar koju ćete uočiti je iznadprosječna razina engleskog kojeg koriste svi od 7 do 77 godina starosti tako da nema “telećeg ne razumijem ništa” pogleda kojeg često dobijete u Tajlandu. Sa svima možeš komunicirati bez problema i apsolutno svi će te oslovljavati sa “sir” odnosno “madam”.  Čak i kad te taksist želi oderati biti će to fino na kulturno “That will be 1000 pesos, sir”  iako će vas ekstremno rijetko netko htjeti oderati, a sve atrakcije imaju neke simbolične cijene od 5-10 za neke manje vodopade do 150-200 pesosa za popularnije atrakcije ( 1 eur = 55-60 pesosa )

Za početak odlazim za Cebu koji je samo tranzitni grad za dva obližnja otoka međsobno povezana s 2 mosta i dok je manji Panglao više beach destinacija, Bohol koji je puno veći otok je više destinacija za prirodu, vodopade, trekinge, adrenalinske akcije i sve drugo što ne uključuje izležavanje na plaži.  Da  bi uopće došao do Filipina hvatao sam Air Asia let za Cebu s polaskom iz naravno Kuala Lumpuru gdje sam bio na jednom kratkom vikend izletu. Već je postala tradicija da prije odlaska za Filipine posjetim Kuala Lumpur pa čemu to mjenjati ove godine? Za razliku od 2017. kada sam prespavao sve moguce alarme i filmski izletio iz stana i uletio u prvi taxi da stignem na aerodrom (više o tome OVDJE)  ovog puta sam se normalno probudio i uzeo Grab do aerodroma. A što se radi na aerodromu prije leta? Tako je!! Jede se i pije u besplatnom loungu kojih ima više na KL aerodromu i svi su dobri posebno u usporedbi s klošarkim loungom na Franji Tuđmanu. Air Asia letovi polaze s terminala 2 znanog i kao KLIA2 tako da ako idete taxijem nemojte iz grada zalutati na KLIA terminal.

Kuala Lumpur

Ja sam jedan od onih koji svugdje voli putovati s jednosmjernom kartom, a Filipini su jedni od onih koji ne vole takve te zahtijevaju sve putnike da imaju ili povratnu kartu i tkz proof of onward flying tj avio kartu iz Filipina za bilo gdje van države. Da se to zaobiđe postoje razne stranice koje vam rentaju prave karte samo da zadovoljite tu formu i onda vam oni automatski otkažu kartu.  Ja sam konkretno koristio ove https://bestonwardticket.com/   gdje uneseš polaznu točnu npr Manila i datum ( 15.2.2020. ) i oni ti na mail pošalju kartu s random destinacijom ( ja sam dobio Manila – Hanoi, Vietnam ) koja ti služi samo da checkinu pokažeš da imaš “proof of onward flying” jer te u protivnom neće pustiti u avion. Mislim možeš ti i tamo na gate-u kupiti neku kartu čisto da ih zadovoljiš no ta karta će koštati više od 12USD koliko naplaćuje ova stranica. Kasnije se ta avionska karta automatski otkaže od strane te agencije koja ti ju je prodala. Ti izgubiš 12USD za tu uslugu no barem nisam limitiran fiksnim terminom leta, a to mi vrijedi više od 12USD.

Air Asia  karta je bila oko 70 eur, a let traje ugodnih 3.5h  kad po slijetanju pozitivan šok da su izgradili totalno novi international terminal na Cebu aerodromu. Sad već liči na nešto jer zadnji put kad sam bio je ličio kao da si sletio u Maribor. Sad su tu bili čak Emirates i Qatar avioni tako da je konekcija iz Zagreba prilično dobra u nekim normalnijim vremenima s direktnim letovima iz Dohe odnosno Dubai.
Kao i uvijek prva stvar je bila bankomat po dozu casha iako njihovi bankomati su isto glupavi sa iznosima od uglavnom max 10000 pesosa ( 180 eura) ili rijetki petki sa 20000 pesosa ( 360 eura ) u odnosu na Tajlandske bankomate gdje mogu podignuti 30000 bahta u komadu što bi bilo oko 47000 pesosa.  Iz tog razloga  ćete često ići na bankomat i za svaku transakciju platiti naknadu od 250 pesosa.   Sad kad sam već imao keša slijedi druga najvažnija stvar stvar na planeti – kupiti sim karticu za internet.  Onaj  tko dosad nije bio na Filipinima nema pojma što je očajan  mobilni internet. Tele2 u zabiti Like je premija za filipinske mreže i jačinu signala no ajde vidi se napredak jer sam prve godine hvatao signal penjući se na brda da pošaljem jednu viber poruku!!

Prije dolaska tamo sam  studirao te internet pakete i skužio sam da postoji jedna opcija Unlimited interneta 30 dana za relativno niskim 800PHP  (13-14 EUR)  No problem je bio što ženska nema blage veze da uopće postoji ta tarifa ni uz pokazivanje koda koji treba unesti ona trubi da to ne postoji. Uzmem šuplju karticu, pošaljem sms s codom na broj koji piše kad evo potvrde da sam aktivirao unlimited internet. Osim putovanja učim i njihove zaposlenike o tarifa. S obzirom da nisam ništa razumio ni gdje ide ni gdje staje bus koji vozi s aerodroma do grada izabrao sam sigurniju opciju zvanu Grab da me odveze do hotela jer put od aerodroma do grada je avantura za sebe. Imaš brat bratu 15 km u vrh glave od aerodroma do Cebu city i u svakom normalnom gradu to je vožnja od 20-25 minuta uz srednji promet no u ovom slučaju sve ispod 90 minuta je jackpot. Zakrčene ceste pune auta, kamiona, motora s prosječnom brzinom 7km/h. Prvi put kad sam bio ovdje mislio sam da sam ubo neku slučajnu gužvu no narednih 4x mi je pokazalo da je to svakodnevnica.

Kad smo kod prvog puta Cebu city definitivno nije destinacija za prvi susret s JI Azijom jer ćete pomisliti da ste došli u najveću svjetsku rupu. Mjerna jedinica za shithole bi trebao biti 1 Cebu city pa kad želiš opisati koliko je grad loš onda kaže 3 Cebu citya loš.  Od te gužve do raspalih ulica, noćna rasvjeta kao da si upalio 3 svijeće i onda kad vidiš na svakom kutku naoružanog zaštitara. Ajde još što banku čuvaju sačmaricama nego kad ti McDonalds ili 7-11 čuvaju naoružani zaštitari zapitaš se gdje sam ja došao? S vremenom ćeš skužiti da nema straha i otupiti ćeš na te zaštitare koji su u biti jako kulturni otvarači  vrata koji će vas svaki put pozdraviti na dolasku/odlasku iz bilo koje radnje.
Sam Cebu city je dobar samo kao tranzitna točka jer internacionalni letovi uglavnom slijeću za Manilu ili za Cebu tako da u oba slučaja sranje. Od tamo nastaviš za za bolje destinacije koje se nalaze naokolo tako da je i meni bio tranzitna stanica na putu za Bohol i Panglao. Kako sam u Cebu došao u kasne sate morao sam prespavati tamo te sam izabrao hotel koji je bio najbliži luci od kuda je polazio brod za Tagbilaran,Bohol. U slučaju da dolazite s letom u Manilu moguće je od tamo hvatati let ravno za Panglao. Novi aerodrom otvoren krajem 2019. godine zamjenio je stari aerodrom koji se prije nalazio na Boholu.

Na Filipinima ćete se susretni s dvije jako izražene religije od kojih je prva ona vjerska tj Katolička crkva gdje ćete naići na razne crkve na svakom koraku, valjda svi fakulteti imaju neki san/santa XY nazive, svi se križaju kad prođu kraj crkve i neizostavni inventar hotelske sobe je biblija. Isto tako ćete na pozadini svakog tricikla vidjeti ovakve poruke.




Tricycle

 

Druga religija je košarka. Kao što bi Gitak TV rekao KO ŠAR KA . Košarkaški tereni posvuda i valjda su imali neko pravilo kad se izgradi jedna crkva moraš izgraditi i jedan teren za košarku jer ih baš ima masu.  Igrom slučaja sletio sam u Cebu  taman taj dan kad je poginuo jedan od bogova košarke Kobe Bryant. Ekipa u depresiji kao da im je umro član obitelji, cvijeće i svijeće s njegovom slikom ispred crkvi. Kad  sam napokon došao do hotela tamo je bio gazda hotela i prva stvar koju  me pitao je bilo ako sam čuo da je  umro Kobe Bryant s tugom u očima.  Čak je i znao za Hrvatsku ili se pravio da zna  jer osim pomoraca koji su često radili s Hrvatima ostali pojma nemaju za Hrvatsku.

Hotel nije bio neka sreća. a bome nije bio ni pretjerano jeftin no naravno najjeftinije kojeg su tada nudili online.  Da paradoks bude veći krenuo vani da idem nešto jesti kad na zidu ogromni plakat gdje piše “Room from 250PHP” ?!?! Ja sada gledam otkud samo 250PHP  soba kad sve online pa čak i ovaj soba bile prilično skupe za Filipine oko 1000PHP. Sav zbunjen idem dalje kad opet slična ogromna  poruka “Room from 180PHP” Sad sam već zaintrigiran da koji vrag je to kad priđem bliže i idu famozna mala slova “for first hour. 80PHP for each extra hour”
Onda su proradile osnove matematike 2+2 = sobe koje se rentaju na sat + blizina velike morske luke = kurveraj. Šetajući dalje vidio sam da je to zona KTV barova koji su uglavnom paravan za prostitucije te hrpu mornara koji tamo bauljaju. No nema veze tu su i 3 crkve u blizini ako kome zatreba brzi oprost za grijehe.

 

 

Za divno čudo hotel je čak imao i doručak koji bi doduše nahranio možda nekoga od 30kg no ajde bolje nego ništa i onda po starom dobrom običaju sjetio sam se ujutro vidjeti kad uopće  imam brod za Bohol. Na moju sreću idu svakih +- sat vremena, a luka je udaljena tek nekih 500m od hotela. Krenem lagano pješke i dolazim do luke gdje je velika tabla PIER 5 kad krk u bulju. Od tamo kreću veliki trajekti za daljne otoke, a moj katamaran je naravno na PIER 1, a kako je to jedna megalomanska luka to znači da sam preko 2km udaljen od mog polazišta. Kao naručeno nigdje nikoga od taksista, tricikla ili koga god samo da ne hodam pa je bilo lagano šetanje još 20+ minuta na 30+ stupnjeva. Napokon dolazim onako poluizgoren na na taj Pier 1  kad  hladan tuš bez vode.

Red na blagajni kao ovih dana za korona testiranje s masom ljudi i svi čekaju mirno ?!? Probam se balkanski uvalit preko reda i direktno na blagajnu, ali sam dobio lagani odjeb i već mi bilo podne i taj Cebu. Gledam valjda 20m dalje ured druge kompanije i nema tamo troje ljudi pa  upitam ako imaju  brod za Tagbilaran i on hladno imamo da za 30 minuta polazi. Meni na glavi upitnik i pitam da zašto onda tamo čeka toliko ljudi, a ovdje nitko? Razlog je da karta te druge kompanije gdje je gužva košta 100 pesosa (2 eur ) manje. Reko hvala, daj ti meni jednu kartu, a ovi nek čekaju i dalje.  Dolazim do tog terminala kad tamo kao da ulazim na aerodrom  počinje sa security pregledom, pa onda ideš na check in šalter gdje mjenjaš kartu za boarding pass s brojem sjedala i napokon na gate gdje se ukrcavaš na brod.  More je bilo mirno i 2h vožnje je prošlo za 120 minuta.

 

Red vožnje

 

Po dolasku u Tagbilaran klasične lučke spike s raznim utlakama koje ti nude prijevoz i smještaj koje sam oboje lagano otpilio jer sam ja ipak pametan. Ili nisam ? Centar grada nije daleko pa sam propješačio jer za razliku od većine koji guraju ormare imam samo mali backpack s niti 10kg težine tako da nije problem. No ono što je bio problem je to što je većina hotela bila soldout ili nebulozno skupi za ono što nude, a ja naravno bez rezervacije smještaja.  U krugu od 300-400m bilo je 10ak različitih smještaja koje sam obišao i divio sam se sve do jednom na što to liči pa čak i za mene koji nemam neke velike zahtjeve za smještaj. Nekakve šupe 3×3 bez prozora i bez klime, ili neki koji su zadnje čišćenje imali pred 4 godine. Uglavnom samo elitni hoteli iz 1937. godine.

No ajde našao sam neki smještaj za koji ni google maps nije čuo pa sam se uvalio tamo i krenuo u drugu avanturu zvanu ” Dude, where to rent a bike ? ” Tu je bio jedan od rijetkih trenutaka gdje mi je zafalio Tajland i njihovo znanje da ti prodaju/rentaj doslovno što god hoćeš na svakom koraku. Tamo se ne bi 2x okrenuo i već bi našao 10 mjesta gdje piše “rent a bike” a ovdje sam nakon 30 minuta šetanja naišao na prvo takvo mjesto koje naravno nije imalo ni jedan skuter za rentati. Da nema gugla trebalo bi ga izmisliti pa je tako bilo Google maps i traži rent a bike. Nazovem prvog lika i kaže all out, drugi isto, treći isto i već sam ih počeo psovati kad se javio jedan i kaže da ima slobodnih za 400PHP daily ( 7 eur odnosno 250THB ). Dogovorimo se odmah za početak 3 dana pa ćemo vidjeti dalje. Za razliku od googla on je znao gdje mi je hotel pa mi je dostavio skuter do hotela i sve je bilo spremno da napokon krenem u istraživanje Bohola.

Jer sam ja ipak pametan. Ili nisam ? Part 2 Uzimam samo drone i mobitel sa sobom te pravac na benzinsku napuniti benzin do vrha te nastavim dalje prema Loboc rijeci pa Chocolate Hills pa svašta nešto. Vožnja paralelno uz more na desnoj strani i rižina polja na lijevoj strani nekih 30ak km kad napokon dolazim do  skretanja za Loboc i nakon još 5 min vožnje dolazim do jednog lijepog prizora gdje  stanem. Vadim drone, stavim bateriju i palim ga kad na ekranu poruka ” SD card not inserted”  Meni u glavi 100 upitnika no onda se sjetim da sam nešto vadio tu karticu i ostala je u hotelskoj sobi. Wooohooo fail broj 2 i ajmo sad još 30km nazad do hotela po karticu.
S obzirom da mi to poremetilo cijeli koncept odlučio sam taj dan promjeniti rutu i skrenuti na most  za Panglao te otići na plažu. Šta’š kad je takva situacija pa sam se parkirao pod palmu. I to ne bilo kakva plaža nego fake Dubai.

 

Cijela ta zona bila je više namijenjena za domaće koji čoporativno dolaze na plaže i rentaju te kućice u kojima je živi piknik. Kao da sam na nekoj prvomajskoj fešti sve se cuganje i prežderavanje. Plaža je duga kilometrima no ovaj dio gdje sam ja bio nije baš nešto posebno uređeno jer filipinci nisu zahtjevni kao i mi. Daj im hladovine, San Miguel i sve je ok. Bilo je uglavnom ležanija i i kupanje sve dok sunce nije reklo bye bye.

 

Tu nastupaju  dva po meni najveća minusa Filipina od kojih je prvi prirodna pojava i kao takav fuck it. Pričam o zalasku sunca koji na Filipinima dolazi rano i prerano za moj bioritam tako da oko 17:20 je dolazi zalazak, a prije 20ak minuta poslije je mrkli mrak. Rekli bi ljudi probudi se ranije no to se kosi s mojom spiritualnosti spavanja.

Dubay beach

 

Drugi minus Filipina je hrana i pri tome ne mislim toliko na okus koliko na to da se fina guzica naučila na tajlandski sistem gdje na svakom koraku imaš nešto za jesti bilo to u klošarskom restorančiću ili u fensi izdanju, a možda i u 7-elevenu pa sve do najboljih mjesta znanih i kao night market. Tih night marketa na Filipinima nema ni za lijeka i naišao sam valjda na 3 sveukupno koji opet nisu bili ni blizu veličini i ponudi tajlandskih night marketa.  No eto na  jedan od ta 3 naletio sam baš vraćajući se s Panglaa na Bohol. Ta dva otoka su povezani s mostom i baš na tom mostu naredalo se 10ak štandova koji prodaju više manje isto meso te jedan od njih prodaje kukuruz.
Gledam to meso na roštilju i fino miriše, kad si gladan miriše još bolje no ono što me blokira je što svo to meso premazuju s nečime što je izrazito crvene boje i ako sam što naučio u Tajlandu je to da je takvo meso vjerojatno jako spicy, a ja ne volim spicy. Kao što sam rekao ovdje ekipa nije mutava pa smo se lako sporazumjeli da taj umak nije ni malo spicy te sam na to uzeo jedno 10 komada tih ražnjića. Nije da su bili pretjerano veliki, a ni skupi jer sam ih 10 komada platio 50 pesosa dakle niti 1 euro. Probam ja to na liz da vidim jel stvarno non spicy kad ono ne da nije spicy nego slatkasto. Odmah me oprala nostalgija za onom slatkastom svinjetinom u Tajlandu <3 pa sam kao manijak uvalio ovu mesinu u usta kad ono taj slatkasti umak je umak s okusom naranče ?? Nemam pojma od kuda im ideja za orange souce i meso no eto i to postoji. Neću reći da je okus neka fantazija i da sam tražio još no pojelo se.  S pozitivne strane na Filipinima ima dosta izbora ukusne zapadnjačke hrane s ok cijenama tako da ako se zaželite toga neće biti problema. Imao sam dojam da većina njih jede u tkz junk food trgovinama pa sam tako osim klasike McDonaldsa upoznao se s pojmovima poput Joillibee, Greenwich, Chowking, Mang Inasal uz mali milijun raznih pekara što mi je isto bilo veselje. Normalan kruh kad god poželiš kao i hrpa kolača koji su bili džabe. Ne znam kako im se isplati prodavati neke slastice za 5 pesosa no o tako ćemo kasnije.

Stigao je novi dan pa sam krenuo odmah za Bohol tarsier sanctuary. Ako ne znate što je to zasigurno ste naletjeli nekad na slike malih gremlina

Tarsier, Bohol

Posted by Thaimer on Wednesday, 23 August 2017

Oni se nalazu u sklopu Tarsier utočišta koji se nalazi 15ak km od Tagbilaran citya. Dobra cesta koja krivuda kroz filipinska sela dok se putem po asfaltu suši riža, a sa strane pijetlovi skakuću i imaju treninge za sljedeću borbu.
Samo utočište je puno manje nego li sam očekivao, a bome su i tarsieri puno manji nego sam očekivao. Oni su jedva veličine šake skriveni debelo u hladu bambusa. Ne vole izlaganje sunca te su za vrijeme dana stalno u hladovini, pa po noći imaju akciju. Ali ta akcija se svodi na hvatanje buba, komaraca i svakojakih insekta. Zanimljivo da od svih mogućih životinja njihov najveći neprijatelj je mačka. Najobičnija kućna mačka koja ih zamjeni za miša i boom jedan tarsier manje. Iz tog razloga je utočište u potpunosti ograđeno da ne bi neka mačka zalutala i riješila to malo tarsiera što ih je ostalo. Ulaz je simboličnih 50 pesosa i za to dobiješ svog vodiča koji te provede kroz taj mini park. Puteljkom obiđeš 5-6 lokacija na kojima uglavnom spavaju tarsieri. Dopušteno je slikanje bez blica, ali ih se ne smije dirati. Cijeli taj obilazak traje 10ak minuta nakon kojih je neki mali muzej u kojem se možete malo informirati o ovim gremlinima. Sve u svemu max 30 min je potrebno za sve to vidjeti.




 

Krivudava ceste vodi dalje nekih 20ak minuta kad opet dolazim do nesretnog mosta preko rijeke Loboc gdje sam jucer uvidio da nemam SD karticu no ovog puta je bilo kartice i mene. Od ovdje možete uzeto brod za Loboc river cruising ili pak možete uzeti jednu SUP turu po rijeci. Dok se  rijeke Loboc probija niže kroz kanjon cesta se serpentinama strmo penje uzbrdo gdje nakon par minuta vožnje stoji ogroman znak Loboc Ecotourism Adventure Park. Kad sam već tu zašto ne skrenuti da vidim i to kad ono fantastičan zipline preko kanjona rijeke na 120m visine. Cijena ziplinea na drugu stranu i nazad su bile neki sitniš tipa 5 Eur no ja i visina se baš i ne volimo tako da sam ih promatrao s uređene terase za uživanje u pogledu.  Moguće je vožnja i u nekoj letećoj košari 😀 Odlična usputna lokacija za ljubitelje adrenalina.  Kratki video da vidite o čemu pišem.

 

Nakon malo adrenalina ili neadrenalina u mom slučaju krivudava cesta je vodila dalje kad opet neki znak koji kao označava neku atrakciju, a ovog puta je to bilo Sipatan Twin Hanging Bridge. Nemam pojma kako je ovo postala atrakcija, ali radi se doslovno o dva viseća mosta s kojima prelazite rijeku i to je to. Na početku su nasadili kućicu gdje vam prodaju kartu da možeš uopće preći preko mosta koji se sav ljulja i samo slušaš uzvike ljudi koji misle da će se most raspasti svakog trenutka. No ajde bilo je relativno uz cestu ( 2 minute detour ) pa nije problem. Odmah pored bila je neka baba koja roštilja no bio je ovo veganski roštilj jer je baba roštiljala banane. Doslovno banane na ražnjičima ili banane na grilu i u oba slučaja su posute šećerom. Meni kao ljubitelj slatkog ovo je bila odlična kombinacija koju sam i kasnije tamanio. Doduše bolja mi je tajlandska verzija gdje grilane banane zaliješ nekim slatkim kokos preljevom..

Sipatan Twin Hanging Bridge

 

Krenulo se opet krivudavom cestom no već nekih par kilometara dalje opet nova atrakcija. Ulazim u polumračni tunel gdje se sunčeve zrake pomalo probijaju, a temperatura osjetno pada na ionako već svježem brdskom zraku i odjednom se nalazim u 2km dugoj Bilar Man-Made Forest. Kao što i ima kaže ova šuma ili bolje rečeno prašuma je umjetno posađena prije 50ak godina nakon što je netko bio iskrčio svu tu prirodnu šumu u okolicu. Netko je očito volio mahagonij pa ga je posadio uzduž ceste te se on raširio u visini i u širinu uzbrdo i nizbrdo. Ono što se prvo primijeti ulaskom u tu bujnu šumu je mrtva tišina unatoč tom gustom raslinju. Uvijek bi u takvim gustim šumama čuo milijun raznih zvukova kojekakvih životinja no ovdje ništa osim automobila u prolazu. Bilo mi je to malo čudno pa sam naknadno saznao da je razlog tome upravo ta nečija nesretna mahagonij ljubav. Kako mahagonij nije drvo koje autohtona vrsta na Filipinima u njemu se nalazi nešto što ne odgovara “domaćim” biljkama tako da je svo drugo bilje u okolici “krepalo” i ostao je samo taj nesretni mahagonij. Skupa s ostalim biljem otišle su sve ptice, bube i ostale životinje tako da je ostao samo mahagonij da bude lijep oku i pravi hladovinu no više ga nitko nigdje nije zasađivao jer očito ne mogu protiv prirode.
No bez obzira na pomalo negativnu stranu ove šume ona sama izgleda odlično i na momente imaš dojam da si zalutao u neki holivudski horor film i samo čekaš da te neki medvjed pojede. E to bi bila priča no ovdje je jedini horor horde korejaca ili kineza koji se naslikavaju na cesti pa ih moraš izbjegavati.

 

Man made forest

 

No ova priča ide opet tim dosadnim krivudavim putem s još više uzbrdice kad pogađate opet neki mega znak za atrakciju Bilar Eco Park koji je praktički dio te Man made šume.    Za razliku od samog prolaska kroz man made šumu koji je besplatan skrenuvši u Eco park dočekala me tabla s cjenikom i dvoje radnika koji su mi više izgledali kao oni alkos klošari ispred trgovine okruženi pivskim bocama nego li neki službenici. Kako god bili su službeno obučeni i naplatili mi 50 pesosa za što sam dobio i kartu tako da valjda nije otišlo za novu bocu San Miguela.
Ovdje se radi o trekingu kroz šumu s povremenim znakovima koja vas informiraju o povijesti šume te kojekakve drvene kreacije na kojima možete odmoriti ili odraditi jedan piknik. Putem su hrpe izvrnutih stabala preko kojih sam se morao penjati i nakon što sam već 20ak minuta bauljao nekim putevima u šumi bez žive duše, a bio sam odjeven kao da ću na plažu tj. u japankama i kratkim hlačicama zaključio sam da i nisam baš prikladno odjeven za dublje istraživanje i odlučio nazad prije nego me pojede neki zalutali tigar. Nisu svi kao bili šaman. Nije pomoglo ni to što u tom trenutku nisam znao da je mahagonij potjerao sve životinje i da neće doletjeti ni medvjed ni tigar.

Unutrašnjost jednog od brda

 

Ne bi vjerovali ali brdski krivudavi put trajao je još samo par kilometara kad se napokon pojavila ravnica i odmah na početku još jedno utočište za tarsiere no njega sam preskočio jer sam napokon krenuo prema najpopoznatijoj atrakciji Bohola, a to je Chocolate Hills ili kao što moj naslov kaže čokoladna brda. Nažalost ne radi se o pravoj čokoladi no u podnožju imate suvenirnice gdje možete kupiti čokolade na tu temu.  Osim samog vidikovca odmah uz glavnu cestu moguce je iznajmiti Quad i obići sva ta brdašca naokolo u off road izdanju.
Iako sam ja mislio da su ta brdašca ispunjena zemljom ipak se radi o vapnenačkim stijenama te je tek na površini sloj zemlje i trava. Zanimljivo da su to vapnenačke stijeen slične onima koje se nalaze i kod nas u Hrvatskoj.  Kako i zašto su baš tu nabubrile te stijene nemam pojma no u tom nekom podrrčju od 30-40km nalazi se oko 1500 ovakvih brdašca koji postoje samo tu i nigdje drugdje.  Slikoviti i video prikaz chocolate hillsa u nastavku

Na kraju ceste nalazi se malo plato na kojem se parkiraju motori no dobro zapamti koji ti je motor da ne bi ko ja bio pogubljen kasnije. Naime kako je parking relativno malen, a motora relativno puno pokušavaju ih nagurati što više tako da će ti motor preparkirati 10x  da naprave mjesta.  Zato sam ja po povratku bio zbunjen da gdje mi je motor s mjesta gdje sam ga parkirao. Našao sam ga nakon 20 minuta na totalno drugoj strani parkinga.
Dok se moj motor prešetavao po parkingu ja sam se prešetavao uzbrdo uz hrpu stepenica gdje su se neke kineskinje doslovno rušile. Vani 30+ stupnjeva i sunce šilji, strme duge stepenice i one bez vode uspinju se u slo-mo akciji kao da gledaš robota da se uspinje kad si rukom podižeš nogu uz stepenice. Poslije malo rekreacije bilo je puno hladovine i ispijanja vode koju sam imao sa sobom jer gore nije bilo apsolutno ništa za kupiti. Ne znaju ljudi biznis ponude i potražnje. Umjesto da montiraju gore neki shop s pićem tamo nema ničega od dodatne ponude.  Deficit tekućine nadoknadio je suficit prekrasnih pogleda na sve strane no bio je i suficit ljudi koji su se naguravali za selfie.
Ja sam imao nadobudnu ideju sve ih zajebati i dignuti drone no dočekao me opet ogroman znak samo ovaj puta s prekriženim dronom i natpisom ” Nema leta iza 08h” tako da nije bilo ništa od mog polijetanja, a prije 8 neću sigurno tamo dolaziti. Red selfia, red panorame, red klasične fotke i već su mi bili naporni svi ti ljudi koji se tamo naguravaju tako da je opet bilo idemo dalje za iste pare





Napokon je cesta konstantno bila ravna bez krivudanja no isto tako se kretalo kroz neka naselja gdje svi idu ko muha bez glave. Prelazi kako god stigne što od ljudi što od životinja i onda ti još pola trake zauzeto s pšenicom koja se suši na cesti. A što se pravi od pšenice? Brašno i samim time kruh pa mi je odmah mozak prebacio u gladan sam mode.

Kako nisam jedan od onih koji prave cijelu nauku oko mjesta gdje će jesti višednevnim proučavanjem Tripadvisora. Googla i sličnih stvari u potrazi za restoranom ja se vodim politikom gdje ogladnim tu i jedem. S obzirom da je ovo bila teška jebivjetrina prvo na što sam naišao je nacionalni lanac fast fooda “Angels burger” kojeg ima posvuda no do tada nisam nikad probao tamo jesti. Na oko izgleda kao neka kučica na ulazu u vojni zatvor samo što je žute boje no unutra nema vojske nego  najjeftiniji hamburger/cheesburger koji sam ikada jeo.

 

 

Dođeš na tu stolicu i naručiš hamburger za 30 pesosa što je oko 0,5 eur i onda skužim da to nije cijena za 1 hamburgera nego za dva komada. Dva fucking hamburgera za pola eura. Očekivao sam da će biti nejestivi no bili su prilično dobri. Nisu pretjerano veliki cca McD veličine no ukusno meso, umaci kao i pecivo. Ako se odlučite na cheesburger onda platite 40 pesosa ( isto 2 komada) a Pepsi dobiješ za 17 pesosa. Nemam pojma kako ovo funkcionira i koji profit tu imaju no bitno je bilo najesti se jer opet slijede brdske ceste i treba snage za davanje gasa.
Nemam pojma ni sam koga ni što sam ovdje tražio na google maps je preporučio tu cestu kao rutu za mjesto Jagna uz samo more gdje ću onda “jadranskom magistralom” nazad do svog hotela.
No putem sam naletio na divan krajolik  kroz kojekakve šume i rižina polja kad opet brdski put i serpentine kad odjednom se nađem u sred rižinih terasa koje presjeca baš ta cesta kojom se vozam

 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Thaimer (@tajmer)

Taman su polja bila u fazi kad je sve blještalo zelenilom te mi je drug google maps poručio da se 10ak km dalje tom istom cestom nalazi atrakcija Mayana Rice Terraces dok ovo moje nije bilo ni označeno na google maps. Logički je bilo zaključiti da ću dolaskom do Mayana terasa vidjeti još bolje i ljepše terase no realnost je ipak bila drugačija.
Skoro pa ništa riže na njima osim hrpa vode i zemlje, a uz to su još bile u debeloj hladovini tako da nisu djelovale ni malo fotogenične kao ove koje presjecaju cestu.
No tamo sam susreo čopor neke dječurlije koje su se veselili dronu kao što možete vidjeti dole na videu no ono što je mene začudilo je njihova reakcija i pitanje da od kuda uopće ja tamo jer da tamo turisti dolaze iznimno rijetko. Nije baš da sam bio nešto extremno udaljen od civilizacije no izgleda da tamo ne dolazi puno stranaca.

 

Napokon sam spustio niz to brdo i završio u mjestu imena Jagna koje je bilo zakrčeno prometom kao da sam došao u Bangkok, a ne neko malo priobalno mjesto. Bilo je već kasno i brzo će mrak, a ispred mene 70km drndanja na skuteru. Ne znam kako je vama no nema mi ništa gore nego voziti skuter po mraku na otvorenoj cesti kad ti se samo zabijaju raznorazne leteće beštije. No kao i uvijek nešto bi mi se pojavilo na putu što bi me zaustavilo tako da je ovaj put to bilo jedna ogromaaaaa poljana riže kojoj se nije vidio kraj i što ćeš drugo nego diži drone da usnimiš malo iako znam i sam da u 99% slučajeva će biti bezvezan snimak no eto i njega.

Kao što se vidi sunce je već na zalasku, a zna se da u tropskim podnebljima zalazak ne traje kao i kod nas 3 godine nego u roku od 20 minuta ode iz sunca u mrkli mrak tako da mi je zadnja dionica vožnje do hotela bila disko noćna vožnja. Dolazak do samog Tagbilarana i nije neki problem jer je cesta ok no onda kad dođeš do samog grada počinje urnebes i stotine malih uličica za koje sam tek naknadno shvatio da su uglavnom bile jednosmjerne, a ja sam naravno uglavnom vozio u kontra smjeru.  S pozitivne strane države u ovom dijelu svijetu su prilično tolerantne po tom pitanju pa se nitko pretjerano ne uzbuđuje kad voziš u kontra smjeru. Tu si nenormalan kad voziš normalno.  Doslovno ti uvale znak u pola trake, a ja ih uredno zaobilazio i nisam uopće uočio zabranu.

 

Po dolasku sam išao isprobati Jollibee koji je filipinski lanac brze hrane tipa McDonalds i ja bi ga najkraće opisao kao low budget McD ( iskrvariti će mi uho ako netko to pročita kao meGić ). Low u cijeni i low u kvaliteti no i dalje jako popularan na Filipinima zbog prilično niskih cijena.
Još jedna stvar koja je low budget no nije i low quality je masaža. Bilo je klasična oil massage, tajlandska, sportska itd i puno jeftinije nego li u Tajlandu. Oil Massage laganih 250 pesosa/1h ( 30kn, 4 eura ili 150 bahta ) relativno dobre masaže s obzirom na cijenu taman pred spavanje




Svanuo je novi dan s novim identičnim hotelskim doručkom poluispečenim jajima na oko iako im uvijek kažem da ga prepeku i neka bude scrambled eggs. S obzirom kako se ovdje skladište jaja preferiram spalit sve što se spalit može no eto čak ni u ovom slučaju me nisu otrovali. Osim jaja tu je nekakve hrenovčica i riža?? Nakon tog obilnog obroka opet se krenulo na Panglao plaže no ovaj put sam krenuo u fensi odjeljenje gdje se nalaze 5* resorti da vidim kako je u elitnom kvartu. Neki od njih će vam naplatiti ulaz i parkiranje u zoni resorta no to su neke minimalne cifre tipa 20 pesosa. Ostavim motor na parkingu te prošetam 50m i eto me na prekrasnoj plaži koja zove na kupanje. Dugo uređeno priobalje gdje se nizaju resort na resort no malo je naporna ta teritorijalnost tih resorta koji su nasadili redare koji paze da ne bi slučajno nagazio jedan metar unutar resorta jer svaki od tih resorta ima točno određenu granicu do kuda je njihov dio plaže. Doslovno me lik pomakuo 1m dalje da ležim jer sam tamo bio u zoni resorta?!?! Još da je bilo nečega tamo nego ni ljudi, ni ležaljki, ni kafane. Pijesak, palma i ja tako da sam jedino mogao smetati palmi kokosa iako možda bi mi pao kokos na glavu da me nije maknuo dalje. Biti će zabrinut za moje zdravlje.
No da se resort brine o svemu tu nema dileme jer dok sam ja hvatao hladovinu neki radnici su svako toliko prolazili i čistili plažu ako bi se koja travka pojavila. Nema situacija kao na Zanzibaru s tonama travurde po plaži.
Što da vam tu kažem osim da je bilo ležanje, brčkanje, ležanje brčkanje. Uostalom pogledajte fotografiju i video

 

Bohol beach club

 

Cijeli taj dan sveo se na doslovno ne rađenje ništa. Ležanje u hladovini ispresjecano ulaskom u more i tako u krug. Naporni proces trajao je cijelo popodne tj do samog zalaska sunca kad sam krenuo u posjet obližnjoj Alona beach Ono što je Patong za Phuket ili Chaweng za Samui to je Alona za Panglao. Mjesto s najvećom koncentracijom turista te samim time najživlje i najviše ponude hrane, pića i zabave. Većinu turista čine Korejci koji vole Filipine, a i nije im daleko za doći. Uz klasičan turizam dolaze i na edukaciju u škole engleskog koje imate posvuda što potvrđuje tezu s početka da su Filipinci Shakespeare za prosječnog Tajlanđanina.

 

Spuštajući se od glavne ulice prema plaži vodi me cestica puna barova i restorana iz kojih muzika trešti na max. Neke plesačice koji bi trebale dizati atmosferu bi bolje mogle promjeniti zanimanje jer im baš i ne ide, usputno im i pregori zvučnik pa je barem dio ulice postao tiši. Kao u svakom turističkom hot spotu tako vas i ovdje tlače vlasnici restorana, vlasnici barova, utlake koje prodaju izlete i svakojaki čudaci s nekim životinjama tako da ukoliko ste osoba koja voli mir ne dolazite ovdje. Svi drugi koje vole mjesto s akcijom Alona beach je najbolja lokacija na otoku. Preko dana na plaži zna dobrano zagužvati od sve sile ljudi kao i izletničkih brodova što klasičnih izleta što ovih koji idu roniti tako da očekujte samo akciju.

 

 

Za sve ljubitelje škotskih izlazaka iliti klošarenja s pivom ispred trgovine Alona beach je diplomirala to područje. Da budem budem točan 7-eleven na toj lokaciji je iskoristio sav potencijal lokacije i ispred trgovine hladno montirali praktički terasu kao da su kafić, a odmah u nastavku je i terasa McDonaldsa tako da se dobije jedna ogromna terasa. Samo uđeš u 7-eleven i kupiš si pivo za 0,5 eura ili neki rum,votku štogod skupa s ledom te kao pravi klošar sjedneš na improviziranu terasicu i cugaš. Ako si gladan naručiš štogod iz susjednog Mcdonaldsa dok odmah ispod neka baba prodaje tropsko voće. Svo to vrijeme dok sjediš preko puta tebe svako toliko trešti muzika iz onog bara kojeg samn prethodno spomenu. Prije da mi terorizira uši, ali ok poanta je da ima muzike.

 

S Alona beacha polazi i popularan izlet na Virgin island tj obližnji otočić s pridruženim sandabarom ( sprud ?? ) na kojem možete uživati u finom bijelom pijesku i tirkiznom moru. Kao i svugdje doživljaj istoga ovisi o vremenskim prilikama tj je li sunčano ili oblačno jer bez sunca neće biti toliko tirkizno. Naravno ovisi i o plimi/oseki koja će odrediti veličinu tog sandbara no uglavnom prilagode vrijeme da se dođe taman kad treba. Dolaskom tamo očekivano enormne gužve s hrpom turista koji su se uglavnom uvalili kod improviziranih ribarskih štandova na kojima se prodaju razne morske delicije koje vam tamo spreme. Ako vam se ne da tamo naguravati uvijek je opcija  okupati ili zaroniti te istraživati podmorje oko otičića ili se jednostavno naslikavati na sandbaru.

Koliko ste samo puta vidjeli neku destinaciju na Instagramu, Youtube, Fejsu ili gdje god i bili oduševljeni viđenim da bi tamo stigli i skužili da je lokacija teško rasulo. Tako nekako bi opisao moje iskustvo s Mithi Spa i Resort. Gledajući IG fotke sve je djelovalo bajno s divnom plažom i tirkiznim morem te mali otočić preko puta samog resorta. Idila.
S obzirom da nisam bio gost tamo odlučio sam se doći balkanskim putem do te plaže tj motoro kroz rezidencijalni dio spustiti se do plaže odmah do resorta i pješke obalom do resorta.
Taj put je bio kao ratna zona. Rupa na rupu da sam samo čekao kad će mi otpasti pola skutera ili će me izgristi neki od hrpa psa lutalica koji tamo bauljaju. Na sreću ništa od toga se nije desilo te sam u jednom komadu stigao do plaže koja je izgledala kao neki mini deponij. Hrpa smeća uz samo more i uz to neke krepane ribice izbačene po plaži s hrpom komaraca/muha koji vrag već koji lešinare oko tih riba. Sve to se nalazi na 5 metara od te kao lijepe plaže.
Ta Mithi plaža je bila urednija nego li ova javna no i dalje ni blizu lijepo kao što to fotografije prikazuju. Cijeli resort je imao neki “zapušten sam” štih  i da nisam ciljano došao ovdje ne bi nikad prepoznao da je to taj IG resort.
Ovako je to izgledalo na IG

Kad sam već tamo onda treba ići u još jednu atrakciju koja se nalazi odmah do Mithi resorta, a to je Hinagdanan Cave koja izgledom podsjeća na one meksičke cenote. Ulaz unutra se plaća 50PHP tj niti euro, a parking je 15PHP.
U početku se spuštate stepenicama u spilju u kojoj se možete kupati no to se plaća ekstra tako da je onda 75PHP. S obzirom da je to neka spilja uz samo more logično je da je u njoj morska voda i povremene “pukotine” propuštaju sunčevo svjetlo unutra tako da nije mrkli mrak ali bez obzira na sunce tu su u žarulje. Unutra je prilično toplije nego li vani no isto tako morska voda je dosta hladnija nego li ova vani na suncu tako da nakon saune unutar spilje možete skočiti u hladnu kupku. Valjda nema nikakve morske nemani koja će zalutati tamo.

Nakon speleologije vrijeme je bilo za antologijsku pizzu koju sam sasvim slučajno otkrio. Pomislio bi netko po čemu je pizza posebna da je antologijska i to još na Filipinima?? Lanac restorana Greenwich nudio je pizze na slici lijepe i relativno jeftine za azijske cijene pizze. Gledam taj meni pizza šunka/sir i kao party size 15 inch cca 38cm za 410PHP ( 7 eur ). Znači jedna pa normalna pizza kod nas. Ugledam drugu ponudu na meniju koja kaže beskonačno ice tea 120 pesosa ( 2 eur )
Naručim ja tu pizzu i taj ice tea kad žena zablokira pa gleda mene, pa pored mene, iza mene, oko mene i stoji ko mutava. Ja opet njoj “one pizza 15 inch and unlimited ice tea” kad ona opet gleda oko mene i onda napokon upita gdje su ostali ?? Ja zbunjeno gledam kakvi ostali kad nema nikoga. Dolazi i druga misleči da nisam razumio ovu prvu i ponavlja isto da gdje us drugi. ja još zgubljeni koji drugi.. daj mi tu pizzu gladan sam. Kad ona meni krene objašnjavati da je to “biiiiig party pizza koju jede puno ljudi, a ne jedna osoba.” Skoro sam sam sebi opalio facepalm i rekao samo ti daj tu pizzu vamo pa ćemo lako dalje. Napokon naručio ja tu pizzu i sjeo za stol čekajući tu pizzu i mislim se što ako je stvarno nega megalomanska pizza no opet 15 inch je 15 inch i ne može biti toliko velika. Prođe 10-15 minuta kad eto napokon donose pizzu i to kako… kao da je svadba i da mi donose svadbenu tortu na nekom postolju sa špatulom ( koji god je hrvatski naziv za to ), druga mi nosi čašu s ledenim čajem, a treća pribor za jelo.

 

Party pizza

Pizza je bilo najdeblja azijska pizza koju sam ikad vidio prilično natrpana sa sirom tako dam je na kraju jedva pojeo koliko god sam se smijao u početku njihovoj potrazi za ostatkom ekipe. Ono što je bilo još komičnije je da su doslovno svi koji su prolazili pokraj blejali u mene i moju pizzu, a neki i slikali kao da nitko nikad nije vidio toliku pizzu. No gledajući oko sebe shvatio sam da stvarno nitko nije ni jeo ni naručivao tako veliku pizzu. Svi su uzimali neke mini pizze koje kod nas ni djeca od 5 godina ne jedu. Tako sam na kratko postao pizza celebrity u Tagbilaran cityu no ne znam jesam li se probio i u nacionalne vijesti. Samim prežderavanjem propala mi planirana zadnja masaža u Tagbilaran cityu jer da sam u onakvom stanju otišao na masažu onda bi sigurno postao nacionalni celebrity.

Umjesto masaže dogovorio sam se s onim likom koji mi je rentao motor da ga dođe pokupiti sutra u luci gdje hvatam brod za Siquijor koji je ujedno i moja sljedeća slikovnica. Mislim da će biti puno kraća nego li ova jer nemam pojma što sam ja uopće toliko pisao da sam skupio 7011 riječi u ovom članku.




 

Loading

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *